Plastika, blagodat našeg vremena
Instant život, na brzinu i sa što manje napora, zahtjeva posude za jednokratnu upotrebu. Uzmeš, iskoristiš i baciš na smeće. To su danas plastični tanjuri, pribor za jelo, čaše, PET boce. Zamijenile su plemenite materijale – staklo i porculan. Dok plemeniti materijal košta, te ga stoga ne možeš jednostavno upotrijebiti i baciti, nego moraš oprati, obrisati, i spremiti na mjesto, a to je priznajte, vrlo omražen posao, koji u kuhinji oduzima dosta vremena, plastični špara sav taj dodatni posao, samo kanta za otpatke mora biti dosta velika. Gdje će završiti sav taj otpad, to običnog potrošača nije briga.
Ali nije plastika samo problematičan otpad, nego ima i sastojaka koji mogu izazvati neželjene zdravstvene posljedice. Obična, prozirna plastična ambalaža, nevinog izgleda, u stanju je otpuštati razne kemikalije u vodu, odnosno u tekući sadržaj koji stoji u njoj. Ftalati su kemijske tvari koje u vrlo malim količinama interferiraju u naš hormonski sustav, tzv. hormonalni disruptori. Također se povezuju s rakom jetre i teratogenošću. Aditivi koji se dodaju u pet ambalažu, nisu vezani na polimer i također emigriraju u vodu. Naročito je opasno držati sadržaj ambalaže na svjetlu i povišenoj temperaturi (kako bude za vrućih ljetnih dana). Tada se razvijaju otrovni produkti koji onečišćuju sadržaj u bocama.
PVC ili polivinilklorid, s vremenom se raspada na svoj monomer vinil klorid, koji je dokazano vrlo kancerogena kemikalija. Vinil klorid oštećuje jetru, genitalne organe i imunitet organizma. Teško se i reciklira, jer njegovim spaljivanjem nastaju još otrovniji spojevi – dioksini.
Polikarbonatna plastika, PC, koristi se za dječje bočice, za unutrašnje oblaganje limenki za piće. Dokazano je da ispušta otrovni Bisfenol A, spoj koji izaziva teška oštećenja fetusa i pobačaje.
I razvikani teflon je na crnoj listi plastičnih produkata. Iako vrlo hvaljen, pomalo je uočeno da nije inertan. Pri visokim temperaturama otpušta otrovne produkte, na povišenim temperaturama, kod kojih se normalno koristi za pečenje, ispušta razne otrovne fluorirane spojeve i sitne nanočestice, koje djeluju kao i azbest. Na još višim temperaturama ispušta plinove koji se koriste kao bojni otrovi. U skladu s načelom, da sve ono što Europa neće, završava kod nas, tako su i naše robne kuće prepune teflonskog suđa, čak u toj mjeri da se druge vrste jedva mogu pronaći.
Mora su prepuna plastične ambalaže. Svi misle da se može sve baciti u more, da je ono neiscrpno prihvatilište za sve naše smeće. Pokazalo se da to baš i nije tako. Iako se plastika teško razgrađuje, ona se ipak raspada, naročito pod utjecajem sunčanog svjetla na sve manje i manje čestice, do vlakna i granula veličine oko 20 mikrona. Taj plastični materijal, koji je golim okom uglavnom nevidljiv, pluta negdje pod površinom mora, zajedno s planktonom. Naime plastika je masni materijal, a takvi materijali teško tonu, nego stalno plutaju po površini.
U morima je sve više plastike a sve manje planktona. Površinske vode Tihog oceana (gdje se na malobrojnim otocima sigurno ne nalaze najveći zagađivači plastikom) ima pet puta više mikroskopske plastike nego planktona mjereno težinski. Mnogi organizmi koji se hrane planktonom, sigurno pate i umiru. Može se naslućivati da je i smrt kitova (koji se hrane planktonom) izazvana između ostalog i ovim problemom.I manji ali vidljivi komadi plastike, mreže i ostali djelići, koji često životinje podsjećaju na hranu, budu progutani i zbog toga ugibaju morske kornjače, ptice i sisavaci.
Mikroskopska plastika je impregnirala i plaže i obale. Svugdje se već uvukla u takvom obliku da ju nikako više ne možemo isčistiti. Možemo se samo nadati da će se raspasti, što traje stotinama godina, i do tada će se mnoštvo toksičnih spojeva oslobađati i dalje trovati ekosustav.
Usprkos tim saznanjima o vrlo štetnom utjecaju plastike i njenih razgradnih produkata, plastika se sve više agresivno uvodi u nove i nove produkte (plastična stolarija npr.), njezina se potrošnja povećava a ne smanjuje. Reciklažom nije obuhvaćena sva plastika, nego samo mali dio, do 20 %. Sve ostalo zavši negdje u okolišu, u vodama u moru i tamo započinje svoj toksični krug raspada.
Neki misle da se plastika može jednostavno spaliti i tako zauvjek riješiti. Takvima poruka da je spaljivanje plastike tek vrlo nepoželjan proces, jer se iz mnogih produkata razvijaju dioksini, posebno postojani i toksični u vrlo malim količinama, kancerogeni spojevi koji se dimom rasprše po okolišu i ulaze u hranidbeni lanac i tamo počinju sa svojim štetnim djelovanjem. Time se može stanje puno više pogoršati nego da se nije ništa poduzimalo.
Korišteni podaci iz knjige dr Valerija Vrčeka Druga strana potrošačkog raja