Prostor
Prostor je jedan od temeljnih uvijeta života.Isto kao voda, zrak i hrana. Možda se to ne vidi na prvi pogled, ali zaista je tako. Ne možete živjeti u tramvajskoj stisci npr. Nedostaje vam prostor da se oko sebe okrenete, razmašete, učinite nešto. Stješnjeni između tjelesa koja se guraju, moći ćete biti samo nervozni, agresivni i jedva čekati da iziđete. Dakle, trebamo mjesta, mjesta za sve nas.
Mi smo relativno slabo naseljena zemlja. Ima nas na ovoj površini svega oko 4 miliona. Veći dio stanovništva zbijen je u veće gradove, tek četvrtina stanovnika živi na selu.
Svi mi, ili gotovo svi uglavnom smo sa sela i tamo negdje imamo djedovinu, kuću, srušenu klet i zemlju. Zemlju nam obrađuje ili ne obrađuje neka naša rodbina, ali uglavnom mi tu zemlju vidimo kao mrtvi kapital kojeg se najbolje riješiti. Zato nas novi prostorni planovi vesele.U njima se trpa poljoprivredno zemljište u građevinsko, gdje god postoji i najmanja mogućnost, tj. gdje neki od lokalnih moćnika ima oranicu koju bi bilo zgodno prodati kao građevinski teren..Vesele nas prenamjene iz poljoprivrednog u građevinsko zemljište, jer to odmah donosi i veću cijenu takvom zemljištu. Prodali bi mi to već jučer, da se mogao dobiti kakav-takav novac za poljoprivredno zemljište. Nitko ga ne želi kupiti, od poljoprivrede se uglavnom sve teže živi, pa i oni koji poznaju obradu zemlje i znaju izvući iz nje kapital, šalju svoju djecu u grad na škole. Djeca se na zemlju uglavnom ne vraćaju, pa sve više i više korova i grmlja raste po našim oranicama.
Gledajući kratkoročno, što će nam zemlja, jer ona zahtjeva da se neko njome bavi, a predstavlja trošak od minimalno jedne košnje godišnje, da se ne zakorovi, a i taj trošak nije mali, ako ničemu ne služi. Kome ćeš prodati travu kad je i stoke sve manje.
Dugoročno gledano, prodaja poljoprivrednih površina (ma kako male one jesu), konačno će dovršiti proces izbacivanja našeg svijeta iz tisućljetne nam postojbine, dakle ono što nije uspio ni vrlo krvav i brutalni rat.
Morali bismo se ozbiljno zamisliti nad svime što nam se događa. Svjetska situacija je kako slijedi: Razvijaju se mnogoljudne zemlje Kina i Indija, njima na temelju industrijske proizvodnje i izvoza raste standard, pa je za očekivati da će se otvoriti i ta tržišta za uvoz kvalitetne hrane. Naravno, ne kakvog god smeća, jer to osim nas izgleda ni gladna Afrika ne želi. Broj stanovnika Zemlje prešao je 7 milijardi ljudi i uskoro će narasti na 10 mrd. Sva ta masa ljudi zahtjeva i goleme količine hrane, da bi preživila i neće se libiti ni ratova ni nasilja ni korupcije da je se dočepa.
Prenaseljenost i pretjerana urbanizacija (sve staviti pod beton i asfalt, ne ostaje mjesta ni za čuperak trave, pa i on mora rasti iz žardinjere), nisu pojave po mjeri čovjeka. Naš organizam čezne za prirodom, lijepim krajolikom, žamorom ptica, hladom u krošnji starog oraha, mirisima proljeća, voća, jesenskih šuma, pogledom u strogo i ozbiljno nebo, s oblacima koji naguravaju jedni druge a vjetar ih cijepa i razvlači kao vatu, kao perje. Sve mi to želimo doživjeti.
Stresom pritisnuti zapadnjak, koji je prisiljen raditi od jutra do prekosutra, dok putuje kući u stan na spavanje, od nebodera i noćnih svjetala nije u stanju vidjeti ni sunca ni mjeseca ni zvijezda i da u kutu stana nema sobnu biljku, ne bi ni znao da postoje. Stalni stres zbog preopterećenosti, nesigurnosti radnog mjesta, prevelikih očekivanja šefova na poslu i obitelji kod kuće, izaziva niz zdravstvenih problema kod takvih ljudi. Što im se nudi kao lijek? Aroma terapija? Ugodni mirisi bilja koje raste po obalama našeg mora, proplanaka ili šuma. Masaže, opuštanja, zdrava hrana.
Želim reći da smo bogati, bogati prostorom koji kao resurs ne treba zanemariti i odbaciti. Ali taj resurs je i vrlo ugrožen. Na njega postoje nasrtaji sa svih strana. Kako ćemo uništiti prostor?
-
Prostornim planovima u kojima je poljoprivredno zemljište pretvoreno u građevinsko i sad se na bilo kojoj većoj oranici usred divljine ne gradi privatna obiteljska kućica nego odmah stambena zgrada, deset stanova. Kome, zar nama, čiji natalitet je upitan, broj ljudi nam rapidno pada, a djeca nam u ovakvoj državi ne žele živjeti i svaki treći s diplomom fakulteta već je napustio zemlju i radi u inozemstvu. Starih ljudi, napuštenih kuća i vikendica u izobilju. Zar nama trebaju ti stanovi, ili možda onima koji će se u naš prostor tek doseliti.
Divljom i pretjeranom betonizacijom obale, gdje se ponavlja greška turističkih zemalja, koje su nakrcale nebodere od hotela na obalu, pa je prostor izgubio ljudsku dimenziju i sad izgleda kao da se kupate na sred Dubrovačke avenije u Novom Zagrebu. Pri tome je bitan profit, cijene kvadrata stana npr u Dubrovniku, natjerane su nebu pod oblake, a građevinske firme koje grade po obali i dobivaju čudnovate dozvole i odobrenja, nekim su čudom hibridni križanci nekih domaćih i stranih poduzeća. Trokatni objekti bez prostora za parkiranje, bez vrta, gotovo naslonjeni jedni na druge, gdje jedan gost odozgo s terase gleda drugom u tanjur i krevet.
Samo da je puno kvadrata za prodat, a kako će se u njima živit, nikog briga.
Okrupnjavanjem poljoprivrednog zemljišta koje će još biti i stimulirano, samo da se što prije dogodi, podjelom nepovoljnih i neodrživih kredita poljoprivrednicima, koji će prvo uložiti silni trud da iziđu na kraj s našom odministracijom, izvuku i poplaćaju sve dozvole, a potom im se npr neće otkupljivati mlijeko (ono koje bi trebalo vraćati dug banci), stiže ovrha, porodica na cestu, a gotovi i pripremljeni objekt moći će kupiti onaj koji ima novac, a to će biti uglavnom stranci. Dobit će sve na tanjuru. Od njih će se moći tada otkupljivati mlijeko.
Okrupnjavanje zemljišta uvod je u sijanje monokultura. S brijega na brijeg i svugdje kud oko seže, pšenica npr. Nema više stabla, travke, busenčića korova ili grma. Nema više kukaca ni ptica, zečeva, lisica, ničeg. Od čega da žive, od pesticidima zatrovane pšenice. Nema više ni ljepote prostora, samo čista „zelena industrija“ koja proizvodi zatrovanu hranu za bogtepitajkoga, jer to već tada neće biti naše.
Alternativa ovoj mračnoj perspektivi, koja zvuči utopijski, ali bit će to manje utopijska što nam bude išlo gore i teže je:
Sačuvati prostor, vratiti se selu i poljoprivredi. Osmisliti neke male pogone gdje se i ne bi trebalo raditi puno radno vrijeme (recimo za žene) već djelomično, tek da se ima neka sigurnost pritoka nešto novaca u kuću, socijalnog i zdravstvenog. Domaća proizvodnja hrane, kontrolirano bez polijevanja pesticidima kojom bi se djeca sigurno mogla podizati, bez opasnosti za njihovo kasnije zdravlje. Sačuvati male posjede, sačuvati biološku raznolikost, sačuvati vrijednost krajolika.
Trebali bismo težiti zdravlju i sigurnosti, nasuprot bogatstvu (koje je uvijek relativan pojam) i za čije stjecanje uništavamo zdravlje izlažući se stresu, a najgore je kad to činimo još i za tuđi račun i na potplaćenom mjestu.
Uspijemo li očuvati ljepotu ove zemlje za nas, ali i one koji će nam doći u goste, počastiti ih domaćom, zdravom, mirisavom i punovrijednom hranom, ljepotama prirode, oslobođenjem od stresa, moći ćemo prodat te usluge skupo.
Riješimo li se nepotrebne zemlje, sela, proizvodnje hrane i izručimo to sve strancima za neki nesigurni posao, uskoro ćemo pometati prometnice po Bruxellesu i okolici, ostat ćemo bez doma i domovine. Tko će nam za to biti kriv?