Problem pretilosti
Poznata je činjenica da razvijeni svijet pati od pretilosti ili suviška kilograma. Taj problem postaje sve teži u svijetu i ukazuje na raspodjelu golemih količina hrane.
Hrane danas ima u količinama, kao nikad do sada u povijesti. I vrlo je jeftina. Ipak, zbog neravnomjerne raspodjele ekonomske moći, gladni u svijetu su stalno gladni, a oni drugi plivaju u izobilju. Broj osoba koje imaju prekomjernu težinu prelazi već milijardu, dok se broj pothranjenih i trajno gladnih, njih oko 850 mil., također se približava milijardi ljudi. Naša razmišljanja često nepravedno idu u pravcu – gladni su jer ne žele raditi. Niti je istina tako jednostavna, a niti smo mi bez grijeha u toj cijeloj situaciji.
Znamo već godinama npr da se pustinja u Čadu širi i povećava. Ljudi koji tamo žive, nemaju nikakve uvijete opstanka, nema vode, nema hrane, nema posla, a i da ima posla, opet nema vode i hrane i prisiljeni su napuštati svoj rodni kraj u borbi za goli život. Izlažući se često smrti, bježe u druge krajeve, gdje također nisu dobrodošli, no njima ne preostaje nikakvo drugo rješenje, izboriti se negdje za svoje mjesto pod suncem ili umrijeti. Svijet u čijim je rukama moćna tehnologija, nije učinio ništa i nitko se ne osjeća odgovornim. Dok se deklarativno zauzimamo za ljudska prava, ilegalni imigranti budu vraćani nazad, ukoliko je ikako moguće.
Hrana je pogonsko gorivo za tijelo, bez nje ne možemo. Svi smo mi različiti, pa netko jede malo, netko više, netko se deblja, netko ne, a netko i trajno gladuje da se ne bi udebljao. Poznato je da liječnik reži već s vratiju, skidati kile, ako želite biti zdravi. Prekomjerna tjelesna težina sve je veći zdravstveni problem i kumuje šećernoj bolesti, srčanom infarktu, moždanom udaru, aterosklerozi, malignim bolestima i mnogim drugim patološkim stanjima. Debele osobe izvrgnute su i jednoj vrsti prezira zbog svog izgleda. Zato, naročito među ženskom populacijom vlada stanje trajnog stresa u nastojanju da se skinu kile i dobije poželjna linija. To je naročito izraženo kod mladih djevojaka, pa je uzimanje hrane grijeh koji se samokažnjava povraćanjem (bulimija), što postaje navika i ovisnost u životu ili se toliko odbija hrana da se dođe u stanje kad ju tijelo više teško može prihvatiti, a mjera do koje se osoba izglađuje, opasna je po život. Mnogi mladi i umru od izgladnjivanja bez da ih službena medicina može povratiti u normalan život. Pojava je mnogo češća nego što se misli, a vrlo mnogo mladih djevojaka, a često i momaka, hoda po ivici života igrajući se svojim zdravljem. O ljepoti takvog tijela ne želim diskutirati, to je stvar ukusa.
Vratimo se onima koji ozbiljno nakupljaju masno tkivo, već u dječjoj dobi. Takvi imaju najviše problema sa skidanjem viška kilograma, ali i onim ostalima to nije i ne pada jednostavno. Kao što je već rečeno, nisu svi ljudi jednaki, pa ne vrijedi ni ona nutricionista, da se točno može izračunati količina unesenih kalorija i prema tome bi trebali znati koliko ćete smršaviti u toliko i toliko dana. Postoje „ekonomičniji“ organizmi i oni manje ekonomični. Hranite li dvije jednako visoke osobe na gram istim količinama i vrstom hrane, ne znači da će one imati istu težinu. Isto kao što neki auto ide na benzin i troši dosta, drugi ide na dizel i troši mnogo manje, za postizanje iste brzine i puta. Dakle, oni koji su skloni debljanju, trebali bi mnogo više trošiti kalorije (fizički raditi) a manje jesti, da bi ostali na optimalnoj težini. Zašto je to danas teško. Postoje tri glavna čimbenika: sjedilački način života i nedostatak tjelesne aktivnosti, stres i trajni nedostatak vremena i fast food, kao brzi odgovor na potrebu tijela za kalorijama. Ne opravdavam ugodno popunjene, ali mogu razumjeti njihov uvijek novi i novi promašaj u pokušajima da osvoje svoju idealnu težinu.
Ta pojava, da oni mijenjaju i stalno započinju neke nove dijete, ne bi li izgubili koji kilogram, pa su pod stresom jer „nemoj misliti na torticu“ je pojava da cijele te dane samo misle o hrani koju ne bi smjeli jesti i na kraju uspješno provedene dvotjedne ili trotjedne torture, kad skinu 2-3 kilograma, ako odmah nisu otišli pred ogledalo, proslaviti svoj uspjeh, već za dan dva, kad se vrate na normalnu prehranu, prekasno je, jer su se kilogrami vratili, a s njima obično i još kila viška u odnosu na početno stanje. Razočaranje je pregolemo i opet se traže nove dijete i skuplja snaga za novo trapljenje.
Znanstvenici su također izluđeni tom pojavom debljine kojoj ne mogu stati na kraj. Istražuju se geni odgovorni za debljinu, pokušava se dokazati da je na djelu nepoćudni virus „debljine“, jedni bi željeli razviti „cjepivo“ protiv debljanja. Koliko nam je poznato, nikakvi spektakularni rezultati nisu na pomolu.
Postoje i estetski kirurzi, ali i tu se pojava vrlo brzo vraća. Osim toga, svaka nasilna intervencija u potkožno tkivo ostavlja vrlo ružne tragove, nakupine kvrga, neravnine, i sl. koji možda nisu odmah vidljivi, ali starenjem tijela i popuštanjem napetosti mišića, sve dolazi na naplatu.
Da je prekomjerna težina upitna zbog zdravlja, to je jasno i dokumentirano. No, jesu li prisiljavanja pretilih osoba na gubitak tjelesne težine zaista prijeko potrebna od strane medicinske struke, to je već upitno. Pretile osobe doživljavaju psihičku torturu od strane svojih ukućana (koji im žele dobro), medicinske struke, gdje im se u vezi sa svim poremećajima stalno ponavlja da bi trebali skinuti kilograme, prezire ih nepoznata javnost i često im to daje na znanje, stide se u društvu, i pate zbog osjećaja manje vrijednosti i osjećaja „gubitnika“, nekog tko stalno pokušava riješiti svoj problem, i nikako ne uspjeva. Pri tome same sebe prosuđuju po količini kilograma koje trenutno imaju, obično je to u suvišku, a one su nesretne. Mogu osobno reći, da sam se susrela s poznanicom koja me pitala zar ja ne vidim koliko je ona kilograma skinula? Zaista, imala je petnaestak kilograma manje, ja to na njoj uopće nisam primjetila. Ja sam bila sretna da vidim nju, a ne njene kilograme.
Želim naglasiti nešto čega obično nismo svjesni dok računamo kalorije i prisiljavamo tijelo da izgubi koju kilu masti. U literaturi stoji kako mnoge životinje što spavaju zimski san, umiru u rano proljeće, kad se najviše njihove masti otopilo da bi oni preživjeli zimu. Pojava je novijeg datuma, a posljedica je zatrovanja pesticidima. Pesticidi u hrani kao nepoželjni i nerazgradivi spojevi u tijelu, talože se često u našim mastima. Ne mogu se isprati pijenjem beskonačnih količina vode kao što je to uvriježeno, jer se te tvari na takav način jednostavno ne mogu ukloniti. Oni se ipak oslobađaju u krvotok, svaki puta kad se „tali“ potkožno tkivo, odnosno kad gladujemo. Činimo li to naglo, ukoliko takvo zatrovanje postoji, oslobađa se velika količina odjednom, pa i naše zdravlje može biti vrlo ugroženo (zaključujem na osnovu analogije sa životinjama). A da smo otrovani cijelim nizom pesticida, jasno je danas svima.
Postoji jedna stara njemačka izreka, koja danas dobiva novo značenje koja kaže Du bist was du isst – odnosno Ono si što jedeš. Kako to primijeniti danas? Promisliti što jedemo i maksimalno izbjegavati tretiranu hranu. Nema takve? Ima, kod ekoloških uzgajivača, a možemo ju proizvesti i sami. Pitanje je koliko želimo za hranu izdvojiti. Na zapadu su takvi proizvodi sve traženiji. Uostalom, ima li zdravlje cijenu?