Kupovina u „velikom dućanu"
Potrošački stil života na pijedestal uzdiže potrošnu robu i uživanje u kupovanju i trošenju novaca. Pred potrošačem (odnosno žrtvom) u ovom procesu, treba se prostirati velika robna kuća, sva svjetlucava i pozlaćena, birana muzika sa strane i pune, prepune police.
Recimo boce ulja, barem šest metra dužine pune plastičnih boca žutog ulja, dvije do tri različite tvornice, vrsta biljno i suncokretovo, pakiranje od litre(kg) ili tri. Sve ukupno šest različitih artikala. Do šest metara dužine istih boca. Gledaš, gledaš i pitaš se što i kome to treba. Netko uzme jednu bocu, trči prodavačica i stavlja na prazno mjesto novu, da ne bi zjapilo. Da se u našem vidnom polju ne bi na temelju te pojave pojavila sumnja u bogatstvo i obilje koje nam se nudi.
Da bismo došli u „veliku robnu kuću“, treba nam auto, a zatim naći mjesto za parkiranje (obično udaljeno) od ulaza. Zatim treba okolo obilaziti, nalaziti po džepovima dvije kune da bi se mogla osloboditi kolica. Pri tome izgubimo prilično vremena. Zatim dogurati kolica u velebni dućan gdje hodamo i hodamo kraj metarskih polica ulja, šećera, čokolada, kave, brašna itd. Dotle smo već mogli obaviti ozbiljno razgibavanje stazom pored rijeke, koliko smo stotina metara prošli. Zavirujemo po kutcima što nam sve ono treba, među oči nam udaraju razne akcije, artikl ne stoji više 5,00 kn nego 4,99, ali mi premišljamo ima li gdje drugdje jeftinije. Kolica su se za sat i pol pohoda po ogromnoj površini napunila. Pred kasom red – petnaest minuta, molim strpljenje. Sad smo platili i vozimo kolica (već smo mogli obići i šumu pod brijegom) prema autu, istovarujemo kolica i radi onih dvije kune, tražimo gdje još kolica uštekati, pa nazad do auta, svega dvadeset minuta. Do kuće dođem shrvana naporom, u stisci s vremenom, kad ću skuhati ručak?
U malom dućanu, pet minuta pješke od kuće, svo to ulje zauzima 30x30 cm, i prodavač će ljubazno dohvatiti, da ne morate trčati po samoposluzi. Tako i većina drugih artikala. Možda su skuplji kunu ili pola kune od velikog dućana, neki puta znaju biti i jeftiniji.Do velikog dućana trošim i benzin, ovih dana preko 9 kuna po litri. Cijela kupnja u malom dućanu obavljena u roku 20 min. Ostalo dva sata vremena za rekreaciju na svježem zraku.
Ali mi volimo te velike robne kuće. Uđeš tamo kao u hram, sad si posvećen samo kupovini. Uči nas se (naročito žensku populaciju) da će im kupovanje donijeti zamjenu za sve druge užitke, kojih se moraju odreći, kupovanje opušta i liječi stres (ili izaziva novi kad vidiš da ti kronično nedostaje novaca za osnovne stvari za preživljavanje). Prodavačice titraju oko vas pokušavajući vam iz pogleda isčitati želje. Ipak, kad ih pitate nešto o samom proizvodu i tražite savjet, što bi za vas bilo bolje, s obzirom na očekivane osobine neke robe, one obično pojma nemaju. Kako da ga i imaju, nigdje nisu završile nikakvu školu u vezi posla s kojim se bave, a tu su ionako zaposlene na određeno (npr. na mjesec dana), a možda im se posreći da im produže i naredni mjesec. I plaća koju primaju a koja graniči s minimalnom, sigurno nije stimulirajući čimbenik da bi čovjek posao kojim se bavi shvatio ozbiljno.
Nije to krivnja prodavačica, ali je onih koje ih zapošljavaju. Prema njihovim plaćama vidi se da trgovačkom lancu nije stalo ulagati u ljude, zapošljavati ih na dulji rok. Zato što su i ti lanci ovdje dok mogu zaraditi, a kad to ne bude više moguće, otići će. To odaje i povjerenje koje oni imaju u naše društvo. Ne grade ovdje nešto trajno, jer ne vjeruju da ćemo mi kao zajednica opstati. Oni predviđaju našu propast a i ponašaju se tako. Na nama je da se pitamo zašto i još jednom: je li zaista nužno da mi budemo samo glupa muha u paukovoj mreži.