Neodrživost potrošačkog mentaliteta
Europska agencija za okoliš objavila je izvještaj o ovisnosti potrošnje po kućanstvima i utjecaja na okoliš prema istraživanjima koja su rađena 2005, a pokazala su trend porasta potrošnje energije sa porastom BDP-a(bruto društvenog proizvoda), a ujedno i trend porasta količine stvorenog otpada.
Europski stručnjaci upozoravaju da je potrošnja u kućanstvima važan čimbenik u ukupnim emisijama stakleničkog plina ugljičnog dioksida (CO2). Postoji porast emisija CO2 usprkos uvođenja ekonomičnijih tehnologija koje troše manje energije i imaju manju emisiju štetnih tvari u okoliš. Do očekivanih „ekoloških redukcija“ nije došlo, nego se potrošnja energije i materijala još povećala. Postigli smo suprotni učinak od željenog, poznat kao „rebound effect“. Iako su neki aparati bijele tehnike postali i do tri puta „štedljiviji“, u ukupnosti mi danas imamo više raznih aparata nego prije, pa s brojem trošila i potrošnja raste. Naročito je to vidljivo s povećanjem količine elektronskog otpada (više od 7 mil. tona godišnje). Nove tehnologije sve su jeftinije i dostupnije širim masama, a vijek trajanja im je sve kraći.
Slično se dogodilo i s automobilima koji troše sve manje goriva, ubrzavanje, kočenje, i sigurnost vožnje porasla je, ali niže cijene proizvoda povećale su prodaju i u konačnici su sva ta poboljšanja završila s većom količinom vozila na cestama i suprotnom posljedicom – većim onečišćenjem okoliša.
Rebound effect, tj. taj suprotni efekt od očekivanog, nije otkriven tek sada, već se o njemu duže govori, na njega upozoravaju i mnogi ekolozi. Sve češće je mišljenje da u uvjetima potrošačkog mentaliteta, eko-inovacije najviše koriste industriji.
Npr. treba kupiti novu „štedljivu“ perilicu, hladnjak i zamrzivač, po mogućnosti A klase. Pri tom
često stari još ispravni aparati budu odbačeni na otpad. Kupovinom novih aparata najbolje je zaradila industrija i trgovina, a oni koji su kupili štedljivi aparat potrošili su mnogo više novaca nego što će u narednih deset godina uštedjeti na potrošnji energije.
Na redu su štedljive žarulje. Ide se toliko daleko, da će se zabraniti prodaja klasičnih žarulja. Prema mojim opažanjima, neke štedljive žarulje ne daju isto svjetlo kao klasične, svjetle slabije. Kako ne vidim dobro, tamo gdje sam do sada imala jedno rasvjetno tijelo, morat ću imati dva. Gdje je tu ušteda? Sigurno je samo jedno, dobro će zaraditi industrija koja proizvodi štedne žarulje.
Prođete li bilo kojom velikom robnom kućom, kakvih imamo daleko više nego što možemo koristiti, primjetit ćete obilje roba koje vam se nude. Npr. kruh, peciva i pekarski proizvodi. Police su toliko napunjene raznim oblicima kruha, kajzerica, bageta, hambija, krafni, pica, savijača forneta i drugih čuda pekarske industrije. Tko to sve kupi, tko to može sve pojesti. Pekarnice se otvaraju kao gljive posle kiše, a izgleda da su uz razne kafiće, upravo one najprofitabilni oblici trgovina. Provjerila sam jednom tvrdnju da 25% kruha ostaje neprodano. Zaista, u kutu pekarnice stajale su dvije velike papirne vreće starih proizvoda koje ne mogu prodati, jer se proizvodi umjetno izobilje, da bi potrošač mogao birati, ali to onda kao popratnu pojavu ima stvaranje ogromne količine otpada. Možete li zamisliti, ako 25% ukupne pekarske proizvodnje ide u otpad, koje količine energije, gnojiva, sjemena, ljudskog rada, poljoprivredne mehanizacije, industrijskog procesa – i opet koje količine energije se bespotrebno troše da bi završile u otpadu. Sve to plaćamo vi i ja kroz cijenu kruha. On je svakodnevno sve manji, lakši i skuplji. Svako malo nastaje nova vrsta kruha, stara se gasi, novi ima novu cijenu – veću, a lakši je i nazovimo to „rahliji“ od starog, tj pun je zraka i rupa. Kad nožem pritisneš dok režeš, kruh se bespovratno deformira i ostaje sav zgnječen, više i ne liči na kruh koji smo poznali iz svoje mladosti.
U tom kontekstu pitam se sada kakvog smisla ima uvođenje štedljivih žarulja za mene i vas, ako i nadalje budemo proizvodili 25 posto ili možda čak i više, robe koja služi samo našim gladnim očima da nam stvori privid izobilja (koje ne pripada nama) i direktno završava na otpadu, jer mi nemamo kapaciteta to potrošiti (proizvodi se više od potreba i višak se baca), ali mi ipak sve to kroz cijenu pojedinačnog proizvoda plaćamo? Tako je s kruhom, tako je sa svježom ribom, mliječnim proizvodima (koji se usput uvoze) i mnogim drugim robama. To je sama srž potrošačkog mentaliteta taj privid izobilja i masa odbačenih i neiskorištenih namirnica, ali i drugih roba i proizvoda.
Kad se govori o emisiji CO2 (ugljičnog dioksida) i o ekološkom otisku koji ostavljamo, trebalo bi prvo početi rješavati ovaj problem, problem viškova u razvijenim zemljama, koji se bespotrebno proizvode i potom uglavnom bacaju. Tek kad se riješi taj, puno krupniji problem, moglo bi se šparati energiju i štednim žaruljama. E da, ali za takav potez trebalo bi zagrabiti u srž zapadnog stila života, u koji Amerika ne da ni taknuti. Ipak tone i tone otpada gomilaju se na zapadu sve brže, a živeći na taj način ubrzano bespotrebno trošimo resurse koji pripadaju svim budućim generacijama. Želeći živjeti u prividu bogatstva i izobilja. Od svega što nam se nudi, samo su mrvice sa stola bogatih i prebogatih vlasnika tih istih lanaca. Dok mi kupujemo ukrasne šarene papiriće i trake jer treba ukrasiti jelku, kuću, dvorište, prozore, balkon, stol, dolazi Božić i svi to rade, stvarni profit završava u džepovima vlasnika velikih robnih kuća. Kad Božić prođe, i svi ti šareni svjetlucavi ukrasi završe u smeću, živjet ćemo dalje na dug, dok će vlasnici dionica velikih trgovačkih lanaca, za koje se ne smije znati ni tko su, kupovati nekretnine, skupe automobile i jahte.
Moj otac imao je zdravonarodsku uzrečicu: kramari dobro tržiju dok bedaki imaju penez.
Korišteni podaci iz knjige dr Valerije Vrček – Druga strana potrošačkog raja