Načelo opreznosti
Mnogo informacija dolazi svakodnevno do nas, pa i onih o štetnosti ili upitnosti pojednih proizvoda. Zasipani smo informacijama koje govore i za i protiv, pa prosječni korisnik medijske usluge vrti glavom i zbunjen, više ne zna čemu da vjeruje.
Mi bismo rekli, najbolje bi bilo ipak zadržati vlastito opažanje, osloniti se na procjenu osobnih iskustava i ono što primjećujemo oko sebe. Sjećam se naime, sata filozofije u kojem se spominjala skolastička rasprava u dalekoj prošlosti o tome koliko konj ima zuba i što o tome kaže Sveto pismo. Diskusija je trajala dok se nije našao jedan koji je predložio da se konju na kraju izbroje zubi pa će se točno znati. To je izazvalo sveopće zgražanje, jer kako on može pretpostaviti da ono što ustanovi svojim vidom ima veće značenje od izrečenog u Svetom pismu.
Mislim da smo se i danas približili ovoj fazi, da nam politika, mediji, znanost, vidovnjaci i tarot službe moraju objasniti stvarnost koja nas okružuje i njima se više vjeruje nego vlastitim očima. Što neprozirniji zaslon navlačimo na naočale kojima gledamo svijet oko sebe, to ćemo manje utjecaja imati na mogućnost poboljšanja prilika u kojima živimo, jer ćemo se jednostavno izgubiti u magli.
U odnosu na različite tehničke novitete i znanstvene inovacije, koji svakodnevno dolaze pred nas kao na traci i traže da se počnemo njima služiti, običnom čovjeku je zaista teško zauzeti neki određeni stav. Industrija želi svoje proizvode prodati i istaknut će samo najljepše strane nekog produkta, neke dubiozne pojave neće ni spomenuti. Postavi li se samo sumnja u štetnost upotrebe jednog takvog „noviteta“, a protekne i nekoliko godina dok se ne pojave prve sumnje, opet se diže medijska prašina i predstavnici znanosti, industrije i njima sklone institucije odbacuju te sumnje kao neopravdane, predstavljajući proizvod kao apsolutno siguran. Često se tek nakon protoka još nekoliko godina, definitivno ustanovi da su oni koji su rano izrazili sumnju u moguću štetnost, imali pravo. No do tada je već obolilo, a često i umrlo mnogo žrtava pogrešne (znanstvene i institucionalne) procjene kako je proizvod siguran i neopasan.
Mnogi misle da je to cijena tehnološkog napretka i da se tako nešto ne može izbjeći. Želim podcrtati da je ovdje u pitanju i znanstvena etika. Često oni koji se kunu u sigurnost proizvoda, dobro poznaju njegove negativne strane, ali zbog nekih razloga, koji su često moralno upitni, kao što je želja za zaradom, za nekom nagradom i sl., svojim autoritetom pokrivaju propuste kojih su svjesni. Kad se nađete u poziciji žrtve, kad shvatite da je bespovratno uništeno vlastito zdravlje ili ono vaših najmilijih ili što je još gore, zdravlje naše djece i unučadi, tad vam više nije svejedno, je li netko krivo rekao, namjerno lagao ili se događaj mogao spriječiti, da su upozorenja došla na vrijeme.
2004. g. u francuskom gradu Lilleu održan je niz različitih foruma pod nazivom Europa – društvo koje treba osmisliti. Tu su sudionici iz raznih evropskih zemalja, uključujući 40-tak hrvatskih građana, promišljali politički, religijski, gospodarski, socijalni i znanstveni identitet nove Europe. Uz isticanje važnosti održivog razvoja, Francois Martou, prof. ekonomije sa sveučilišta u Louvainu pojasnio je da se održivi razvoj Europe temelji na primjeni načela opreznosti. To je načelo sastavni dio europskog odnosa prema riziku, sadržaj demokracije i europskog modela gospodarskog razvoja i ono je dio europske kulturne baštine. Opreznost, obilježena brigom i mudrošću, daje održivom razvoju ljudski oblik te posebnu dimenziju odgovornosti prema okolišu i solidarnost s drugim ljudima i budućim generacijama.
Načelo opreznosti postaje i sastavni dio europskog zakonodavstva. Zakonsku implementaciju načela jasno je zagovarao bivši predsjednik Europske komisije Romano Prodi. U svojim govorima pred Europskim parlamentom reagirao je na niz europskih skandala s hranom (dioksini u pilićima), upozoravajući na nepovjerenje javnosti prema znanstvenicima i političarima.
Načelo opreznosti pokriva sva ona područja i slučajeve u kojima je znanstveni uvid u moguću štetnost nekih proizvoda (npr. aditivi u hrani, piće u plastičnoj ambalaži) ili tehnoloških postupaka i procesa (mamografija, hormonska terapija, genske manipulacije biljkama, balastne vode), nepotpun i nedorečen. U takvim slučajevima, ako postoje znanstvena upozorenja, može se primijeniti načelo opreznosti i poduzeti one mjere koje sprečavaju izlaganje ljudi i prirode štetnom djelovanju. Načelo opreznosti temelji se na znanstvenim metodama, a istodobno se primjenjuje u slučajevima kada znanost, svojim redovnim pristupom problemu nije u stanju dati cjelovit uvid ili konačni zaključak. Za primjenu načela opreznosti nije potreban konsenzus cijele znanstvene zajednice, već je dovoljno i mišljenje pojedinih znanstvenih krugova (znanstvene manjine). Takvo načelo, temeljeno na razboru, ispravlja specijalistička zastranjenja suvremene znanosti. Načelo opreznosti omogućuje onima koji se osjećaju ugroženima da zatraže zabranu ili moratorij na proizvode ili tehnološke postupke, a onima koji svojim proizvodima ili postupcima izlažu ljude eventualnim rizicima nalaže da dokažu da njihovi postupci ili proizvodi nisu štetni za ljude i okoliš. Načelo pretpostavlja transparentnost i demokratsko sudjelovanje pri odlučivanju, posebno pri donošenju važnih odluka koje se tiču ljudskog zdravlja i zaštite prirode.
Odnos američke kulture prema riziku sasvim je suprotan europskom. Kod njih vlada deviza „no risk – no profit“, pa s tim u vezi se potiče tehnologija ili proizvod iako postoje sumnje na štetnost, dok se potpuno ne dokažu štetni učinci, tada se ta tehnologija, odnosno proizvod zabranjuje.
Već je došlo do znanstvenih i političkih sukoba na relaciji Europa-Amerika, koji su posljedica različitih odnosa prema riziku. Europejci su zabranili uvoz američke govedine kontaminirane hormonima, genetički izmijenjene hrane, plastike omekšane ftalatima.
U hrvatskom zakonodavstvu načelo opreznosti nije dovoljno poznato. Društvu „divljeg“, odnosno liberalnog kapitalizma ovo načelo ne odgovara, a mi se ubrajamo u tu skupinu i nije za očekivati da će takva načela biti kod nas prihvaćena. Ne prihvaćanje načela opreznosti izlaže nas svim opasnostima kao pokusne kuniće. Europa nas na to ne prisiljava. Želimo li mi biti pokusni kunići dobrovoljno? Vjerujem da ne. I stoga se kao potrošači, već danas možemo pozvati na to načelo, pa umjesto da dokazujemo da je nešto štetno, tražimo od proizvođača ili trgovca da dokaže suprotno. Što vrijedi za Europsku uniju, trebalo bi vrijediti i za nas, ako je istina da smo prilagodili svoje zakonodavstvo unijinom. Ali i da bismo mogli koristiti europske prednosti, ipak ih moramo i poznavati.
O načelu opreznosti korišteni su materijali i citati iz knjige Druga strana potrošačkog raja, dr sci Valerija Vrčeka, izvanrednog profesora Farmaceutsko biokemijskog fakulteta u Zgb.