Ekološka promišljanja
„U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš, ta iz zemlje uzet si bio, prah si, u prah ćeš se i vratiti“ citat je iz Biblije, Stari zavjet, Postanak, 3,19 s kojim započinje i gospodinVjekoslav Glavač tekst u svojoj knjizi „Uvod u globalnu ekologiju“. Riječi su to koje nas zovu da osvijestimo saznanje o povezanosti i ovisnosti žive i nežive prirode i svega što se nalazi na ovom našem planetu.
Okolišni problemi nisu od jučer, već dugo se gomilaju, no nekako nisu dovoljno primijećeni. Naravno, sve nas muče dnevne brige, od onoga kako zaraditi nasušni krušac, i preživjeti od prvog do prvog, gdje poloviti kune koje ti nedostaju za preživljavanje, što nam novog sprema politička elita, kome pokloniti svoj glas, itd. Ne ostaje puno vremena da se baci oko i malo dalje i isčita što piše među redovima, da se zabije nos u neku zavrzlamu i pokuša dokučiti zašto nam se nešto događa ili ne događa.. To što mi mnoge stvari ne znamo, ne opravdava nas.
Ova kratka digresija nastojat će napraviti odmak od dnevnopolitičkog fokusa i žutila koje nas prati. Nećemo se usredotočiti samo na okoliš koji nas okružuje, jer se naše područje dotiče kvalitete života svih nas. Okolišna problematika ulazi u područje zaštite prava potrošača na život dostojan čovjeka. Želimo ući u pore društvenog života tamo gdje se osjećamo prevareni, izigrani i u poziciji nedostojnoj čovjeka. A takvih zakutaka kod nas ima i previše.
Nastojat ćemo kroz neki kratki tekst približiti Vam poneki problem i dovesti Vas u situaciju da se nad tim zamislite, ocijenite što je vaš interes u tom problemu i da zauzmete svoj stav. Bude li ovaj tekst našao svoje čitatelje, mi smo postigli svoj cilj.
Mnogi su se veselili kad smo konačno dobili vlastitu državu, predviđajući život u njoj onakav kakav su oduvjek željeli. U međuvremenu se ta naša država pretvorila u svoju karikaturu. Možda smo mnoge stvari uprskali u razdoblju od proteklih petnaest godina. No da bi nam bilo bolje, morali bismo svi(ne samo oni na položajima) gledati otvorenih očiju, uvidjeti gdje stvari ne valjaju i kako ih popraviti na bolje. Mnogi će reći da je prekasno i da mi tu ne možemo više ništa učiniti.
Mislim slijedeće: nikad nije prekasno da se počne osmišljavati kako da nam bude bolje. I ako to ne napravimo sada ni u dolazeće vrijeme, jednom ćemo ipak morati. Ali što kasnije, to će biti bolnije i teže.
Možemo mi učiniti mnogo, ako želimo i znamo. A znam da znamo. Kako? Pa jednostavno, od stoljeća sedmog, a i prije njega, negdje smo postojali i kroz cijelo vrijeme uspjeli smo se održati, znali gospodariti, odgajati djecu i živjeti pošteno. Nije moguće da smo sve to zadnjih nekoliko godina uspješno zaboravili i zanemarili.
Zadnjih se godina govori obično Mi Hrvati, čim se nešto negativno dogodi, pripiše se nama kao narodu. Kao da smo pokupili sve negativne osobine svijeta. Mislite li Vi o sebi da ste takvi? Ili vaš susjed s kojim ste dobri, ili vaša rodbina. Jesmo li mi svi zaista prevaranti, ljenčine, otimači, nasilnici, kršitelji tuđih prava? Ako niste vi, nije ni susjed Jura, ni tetec Štef, tko su onda oni imaginarni Hrvati koji su takvi? Ili treba konačno osvjestiti sliku o sebi i skinuti taj podcjenjivački imidž kojim nas drugi slikaju, a mi im dajemo priliku pristajući na takvu sliku o sebi i ne buneći se na vrstu omalovažavanja koja u svijetu dominira kad se piše i govori o nama.
Nijemci su imali nesreću u povijesti da su prošli kroz nacizam i imali Hitlera na vlasti, a nisu je se mogli ni znali riješiti na vrijeme i godinama ispiru ljagu sa svog imena zbog svega što se dogodilo u drugom svjetskom ratu. Ipak to ne znači da su oni kao narod manje vrijedni. Misliti o njima tako, u biti je rasizam, upravo ono što je njihovoj ideologiji cijeli svijet zamjerio. Njihova veličina je u njihovim osobinama: radišnosti, točnosti, poštenju, tehničkom savršenstvu, ljubaznosti, otvorenosti, spremnosti da pomognu drugima što i danas izdašno čine. U Europi, gdje bi i mi rado stigli, oni su vodeća nacija.
Svakom se mogu naći i dobre i ružne osobine, kako na osobnom, tako i na nacionalnom nivou. Pokušajmo se izdići iz malodušja. Naći svoje vrijednosti i istaknuti ih visoko. Dičiti se svime što imamo i znamo, a toga zaista ne nedostaje. I transformirati se u narod kojem se ne može prodati bilo kakvo smeće, koji misli svojom glavom.
Ovo je moja vizija, razlog zašto radim ovo što radim. Znam da rezultate koje želim, ne mogu doživjeti odmah sutra, ali isto tako znam da to što radim danas, ulažem u našu mladost i našu budućnost i da će to donijeti rezultate kad-tad.
Čvrsto vjerujem da je naše vrijeme nadolazeće, a naša mladost ona koja će pokazati svoje kvalitete. Zašto mislim tako?
U ovom stoljeću nastaje novo vrijeme i život se mijenja nezaustavljivo. Tu je „globalizacija“ i „informatizacija“, Informacije se šire prostorom neslućenim brzinama i danas je teško sačuvati bilo kakvu „tajnu“. A teško je i ostaviti cijeli jedan narod u zabludi i neinformiran, ako on to ne želi. Bilo bi glupo da si dozvolimo da nas tretiraju kao zaostale. Relativno smo obrazovani, bez obzira što se govori da imamo premali broj visokoobrazovanih stručnjaka. Istina da nam veliki dio mladosti, one najpametnije, završi na radu u stranim zemljama. To će biti tako dok se ne steknu uvijeti da ta mladost ostane ovdje, zato što će kod nas biti bolji i kvalitetniji život nego vani. To vrijeme polako dolazi, stranci koji ovdje žive nalaze prednosti života u našoj zemlji, kojih mi nismo svjesni.
Mi smo oduvijek bili lako prilagodljivi svim mogućim promjenama i to je naša komparativna prednost. Morali smo takvi biti da bi opstali u historijskim uvijetima koji nam nisu nikad išli na ruku. Imamo prelijepu zemlju, dobar i pošten svijet, snalažljivi smo, inovativni i pomalo počinjemo cijeniti svoje vrijednosti. To je dovoljno za početak.
Zaista mislim da je prvi i osnovni uvijet da nam krene na bolje, nastojanje da sebe same vidimo u ljepšem svjetlu.
Imati dobru informaciju i razumjeti je, da bi se mogao donijeti odgovarajući stav koji će spriječiti neku štetu u budućnosti ili da bi se budućnost usmjerila u nekom pozitivnom pravcu za sve nas, vrlo je važno. Informiranost javnosti o svemu, pa tako i o okolišnim problemima, osnovni je preduvijet demokracije. Na žalost, kod nas se shvaća da je za to dovoljno zaokruživanje nepoznatog kandidata ili jače stranke na listiću. Mi bismo ipak trebali shvatiti da svi zajedno, a ne samo vladajuće strukture, nosimo odgovornost za razvoj našeg društva i za to hoće li nam sutra biti bolje.
Vlasta Petrač, Ekoturistiko