Razvoj ruralnog prostora kroz prizmu udruge ekoturistiko

Nema pravih razloga da se takva praksa promijeni. Ovaj je prostor uvijek bio ugrožen napadima koji su dolazili s istoka i pretenzijama na naš teritorij od naših prvih susjeda sa „zapada“tj. juga i sjevera. Zbog čestih ratova, cijela je unutrašnja granica bila Krajina, teritorij pod vojnom spremom spreman u svakom času na ratno stanje i obranu. Ginula su i praznila se cijela sela, pa je bilo potrebno naseliti ispražnjena područja. Doseljene su mnoge etničke zajednice u naše prostore: Srbi, Česi, Slovaci, Mađari, Nijemci, Austrijanci, Slovenci, Rusini, Talijani, i da dalje ne nabrajam. Svi su se oni dobro snašli u ovim prostorima i nastavili živjeti uz nas i s nama, čuvajući svoje kulturne posebnosti, što je obogaćivalo našu kulturu, podizalo našu tehničku kulturu, a ženidbama i udajama u miješanim brakovima dobili smo i zavidnu genetsku raznolikost populacije. Nikad nismo bili isključivi prema ostalim zajednicama i tu tradiciju suživota sa svima i preuzimanja i čuvanja njihovih kulturnih vrijednosti vučemo još iz rimskih vremena, od kada smo pristigli na ove prostore.
Da smo zemlja seljaka, vidi se jasno iz toga što gotovo svatko od nas ima negdje na selu neki komad zemlje, šume, livade, oranice, ili nečeg sličnog, naslijeđenog od roditelja ili bliže i dalje rodbine. U vrijeme socijalizma, po mojem uvjerenju, cijela je srednja klasa držala standard vrlo blizu zapadnog, ali radeći duplo više nego ljudi na zapadu. Radeći prije podne u tvornicama za desetinu plaće kakvu je dobivao radnik u npr Njemačkoj, a poslije podne na oranicama, hraneći stoku i proizvodeći hranu. Uz malen ili nikakav izdatak za prehranu, zarađeni dohodak  mogao se upotrijebiti za kupovinu automobila, tehnike, gradnju vikendice i slične „luksuze“.
Želim podvući da u našem narodu postoji tisućljetna tradicija bavljenja poljoprivredom, postoji još očuvano znanje i vještine, ali usprkos tome, obrada zemlje se sve više napušta. Uvijeti života od poljoprivrede svakim danom su sve teži. Nitko ne brine o otkupu poljoprivrednih proizvoda, pa je proizvođač prinuđen prodati to što proizvede nakupcima po niskim cijenama, da bi isti prodavali robu i nekoliko puta skuplje od iznosa za koju su je kupili. Ljudi koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom sve su stariji i odumiru, a mladih na selu nema. Tako su već mnoga sela prazna ili samo nekoliko starica u njima živi, a sve što može raditi otišlo je u grad.

Propadanje sela proces je koji već dugo traje, a da bi se zaustavio, što je vrlo potrebno, treba osmisliti način kako dovesti stvari u red.

Dva glavna aspekta kroz koja bi bilo potrebno djelovati su ekološki (nužna zaštita zatečenog biološkog potencijala) i sociokulturni, unapređenje socijalnih, infrastrukturnih, proizvodnih, komunikacijskih, potencijala tj sve ono što bi i inače vodilo poboljšanju života u ruralnim sredinama. Trebalo bi očuvati relativno rijetku naseljenost, mnogo zelenih površina i površina pod šumama, spriječiti betonizaciju, zaštititi rezerve pitke vode i po mogućnosti odstraniti, odnosno ne uvoziti tehnologije koje su izvorište buke i zagađenja zraka, vode ili tla. To iz razloga što bi Hrvatsku trebalo orijentirati na zemlju poželjnu da se u njoj živi, a ne samo kad se dođe par dana na odmor.

Problem otpadnih voda u ruralnim sredinama potrebno bi bilo riješiti na drugačiji način od do sada uvriježenog. Naime, za potrebe opskrbe stanovništva vodom crpe se velike količine pitke vode iz tla. Procjene su oko 200 l po glavi stanovnika dnevno. Pri tom se snizuje nivo podzemne vode u tlu, što dodatno uz klimatske promjene doprinosi suši. Prljava i upotrebljena voda kanalizira se u rijeke, čime se zagađuju ti ekosustavi i uništava život u njima.
Za ruralne prostore, bez velike naseljenosti i prljave industrije, bilo bi puno uputnije koristiti bio jame, koje bi uz aerobno pročišćenje vraćale vodu nazad u tlo. Time bi se postiglo više pozitivnih efekata: Ne bi se trošili novci za izgradnju skupe kanalizacijske mreže, poboljšala bi se opskrbljenost tla vodom, voda bi se pročišćavala odmah i vraćala u vodonosni sloj, očuvali bi se ekosustavi rijeka i ostalih recipijenata za kanalizacijski otpad, uštedilo bi se na izgradnji velikih pročišćivača za kanalizacijske otpadne vode. Koštalo bi nešto više energije (potrošnja struje za biojame) ali bi se to pokrilo pozitivnim efektima. Uvjet, koji nije nemoguće ostvariti bio bi potrošnja biološki razgradivih sredstava za pranje rublja i suđa. Naravno, ovakav sustav zaštite nije moguće primijeniti na gradove i gusto naseljena područja.

Problem biološkog otpada iz poljoprivrede (slama, kukuruzovina, otpadno granje, piljevina, neupotrebljivo sijeno i sl. trebao bi se rješavati kompostiranjem i to na nivoima lokalne zajednice. Naime, danas nije vrijeme od prije 100 godina, kad se po štalama držala razna stoka, a organskim gnojem kao jedinim dodatkom, poboljšavao urod na poljima, i taj se materijal sav mogao korisno upotrijebiti. Vidimo da danas ostaju čak i godinama po poljima bale sijena, bale slame, granje se vozi „nekud“ i ostavlja da trune, a takvog otpada nađe se na gotovo svakom domaćinstvu. Lokalna zajednica trebala bi imati za svoje potrebe veliku kompostanu i stručno osoblje za pravljenje komposta. Proizveden kompost riješio bi pitanje otpada na poljoprivrednim površinama i mogao bi se dijeliti ili prodavati za poboljšanje strukture tla.Zna se da je gnojenje umjetnim gnojivima tlo učinilo tvrdim, smanjilo količinu humusa i polako uništava kvalitetu tla. Upotrebom komposta kao najkvalitetnijeg organskog gnojiva za uvođenje C komponente u tlo, uveo bi se obrnuti proces, stalnog laganog poboljšanja strukture i kvalitete zemlje, a time i uroda kultura zasađenih na njoj. Još je jedna prednost tog postupka, a to je izbjegavanje paljenja i proizvodnje dodatnih količina ugljičnog dioksida i ostalih plinovitih komponenti te opterećenja atmosfere tim plinovima i dimom. U proizvodnju komposta mogla bi se uključiti i otprilike trećina otpada iz domaćinstava, tj organska komponenta, čime bi se riješilo i pitanje tog otpada, kojeg je prije svih potrebno izdvojiti od ostalog zbog nastajanja štetnih i otrovnih tvari i plinova u miješanom otpadu koji se deponira a što zatim truje vodu, zrak i tlo.

I anaerobna digestija tih otpadnih materijala za proizvodnju gorivog plina (energenta), također je prihvatljiva i moguća opcija u rješavanju pitanja zadovoljenja energetskih potreba u ruralnom prostoru.

Problem životinjskog otpada u domaćinstvima pod pretpostavkom da se uzgajaju domaće životinje na malo (krv, iznutrice, kosti, uginule životinje, mogao bi se također organizirano zbrinjavati, putem veterinarske službe. Veterinari bi mogli imati ledenice nešto većeg kapaciteta, u koje bi se mogao pohraniti takav otpad do sakupljene veće količine i do dolaska službenog vozila hladnjače kojim bi se sakupljeni otpad odvezao na zbrinjavanje. Time bi se riješio problem bacanja uginulih životinja i klaoničkog otpada u rijeke i potoke ili ostavljanja po šumama i napuštenim oranicama, gdje su potencijalni izvori zaraze i bolesti za ljude idruga živa bića.Cijeli proces trebao bi biti besplatan za krajnje korisnike, jer u suprotnom neće doći do poboljšanja situacije. Moglo bi se financirati iz državnog ili lokalnih proračuna.

Koncepcija razvoja sela trebala bi se bazirati na zatečenom stanju, a to je činjenica da je selo ispražnjeno, naročito od mladih ljudi i da tamo žive starci koji su tu proveli cijeli svoj život, da imamo pretežno umirovljenike a da nema mladih bračnih parova, nema omladine i djece. Osim toga, posjedi su usitnjeni, oranice male i razbacane te pripadaju nekim bakama ili pokojnicima po Amerikama, Australijama i sl. i stanovništvu koje se razmililo po gradovima u Hrvatskoj i inozemstvu, koje više nema ni znanja o obradi zemlje, jer nije ni živilo na selu i od poljoprivredne proizvodnje.

U skladu s koncepcijom zadržavanja pejsažne i biološke raznolikosti, potrebno bi bilo podržati i tu šarolikost malih posjeda, a ne ići na bezuvjetno okrupnjavanje, ne bi li se uspostavila proizvodnja američkog tipa koja, poznato je, ima vrlo velikih nedostataka. Trebalo bi postaviti program vraćanja umirovljenika na selo (smisliti poticaje, pomoći, kreditne linije, strojne prstenove, ali bazirati to na umirovljeničkoj populaciji. Zašto? Zato što ona većinom i potječe sa sela, ima na selu imanja, vikendice, male posjede i sl. Mi imamo nesrazmjerno velik broj umirovljenika (i to mlađe dobi, ljudi koje nismo u stanju zbrinuti jer posla nema, a mirovine su besramno malene, tako da se od njih ne da živjeti). Osim toga, ti ljudi, naravno ne svi, jer svi i ne potječu sa sela, a i neki se neće htjeti ni u kojem slučaju vratiti, još posjeduju znanja o obradi zemlje (radili su vrtove i vinograde po vikendicama), pa bi to bio i mogući kontinuitet. Danas obrada zemlje ne zahtjeva onu količinu fizičke spremnosti kao nekad, mnogo je moguće učiniti strojevima i olakšati posao, ali nedostaje organizacije, a naročito organiziranog otkupa onog što se proizvede. I to pitanje, koje bi morale riješiti prvenstveno državne strukture, jer to je njihov posao, moguće je riješiti ukoliko postoji dobra volja, uvjerenost u posao koji se radi i ozbiljna namjera da ga se riješi. Nitko mi ne može objasniti da je to nemoguće, a riješeno je u svim drugim državama osim kod nas.

Dok se ne riješi pitanje katastra, koje je rak rana našeg društva i na čijem rješavanju i transparentnosti najviše je uradila Vesna Škare Ožbolt dok je bila na funkciji ministrice pravosuđa, „ne znam čije“ oranice i livade mogle bi se putem lokalne zajednice davati u najam lokalnim stanovnicima da ih obrađuju, ali ne za neki neočekivani novac, već bi im se trebao dati i poticaj što čiste tuđu zemlju, iskorjenjuju ambroziju i sl.

Trebalo bi poticati držanje stoke na malo, pa čak i za vlastite potrebe. Zašto? Zato što ćemo u suprotnom ostati potpuno bez stočnog fonda, a zna se što to onda znači. U zemlji koja je stoljećima hranila druge, jer je u puno gorim uvijetima od ovih danas imala kapacitete za to. Bila bi to zaista sramota i debakl ljudi koji vode politiku ove zemlje.
Trebalo bi insistirati na stočnom fondu domaćeg porijekla, naročito na kvalitetnim grlima za meso, po kojima je još Jugoslavija bila poznata i izvozila je velike količine teletine i junetine i vrlo kvalitetne sušene mesne proizvode zahvaljujući domaćim vrstama svinja. Naime, prema mojim saznanjima (a nisam nikakav stručnjak za poljoprivredu) moderne vrste rasplodnih goveda npr. Holštajn pasmina za mlijeko, toliko je nekvalitetna za meso, da jednostavno nije moguće tim mesom zadovoljiti kriterije za pripremiti dobar obrok. Mislim da je orijentacija na goveda koja daju makar i manje količine mlijeka, ali zato dobre kvalitete, i uz to još i zadovoljavajuće ili vrlo kvalitetno meso, mnogo povoljnija i „profitabilnija“. To smo mi već nekad imali i trebali bi se orijentirati na domaće izvore i na kvalitetu koja jedina može donijeti prosperitet zemlje, a nekvalitetni brzopotezni proizvod, prepustiti drugima.

Ukoliko bi uspjelo postići povratak dijela mlađih penzionera na selo i omogućiti im da se bave poljoprivredom uz postizanje kakvih-takvih pozitivnih novčanih efekata, oslobođenje bilo kakvih poreza, uz organizirani otkup viškova proizvoda, a to se danas može lako i jeftino organizirati preko internet burze, potruditi se izgraditi na svakom mjestu hladnjače i skladišta gdje se takva roba može kvalitetno uskladištiti neko vrijeme dok ne nađe kupca, a potom plasirati domaće proizvode, više manje ekološki, odnosno biološko-organski proizvedene, kroz turizam našim gostima. Bio bi to pun pogodak, jer se hrana proizvedena organsko-biološkom metodom, bez pesticida i velikih transportnih troškova i branja u nezreloj fazi zbog transporta, mora prepoznati svojim okusom, hranjivošću i kvalitetom, a potom se možemo reklamirati kao zemlja zdrave hrane u turizmu, i tu vjerojatno ne bismo imali puno konkurencije, Evropu imamo iza leđa i to bi moralo donijeti napredak u turizmu, koji danas htjeli mi to priznati ili ne, stagnira.

Isto tako, potrebno je potaknuti robnu razmjenu na tržnicama ili izmisliti shoping centre koji bi držali samo domaće proizvode, a dobavljači bi bili zadruge ili udruge proizvođača u ruralnim prostorima. Da bi se postiglo poboljšanje robne proizvodnje na tržnicama, potrebno je skinuti naknadu za klupu, koja se plaća lokalnoj zajednici, a koja već dosiže vrtoglave iznose od nekoliko tisuća eura, pa je pitanje za koga onda čovjek radi, za sebe ili prvo treba nahraniti lokalnu zajednicu, kojoj nikad dosta.

Kad povratimo starije stanovništvo na selo, potrebno je učiniti korake za povratak i mladih ljudi. To se može poticanjem osnivanja malih prerađivačkih tvrtki koje ne zagađuju okoliš, a mogle bi biti u prehrambenoj grani, tekstilnoj, elektrotehničkoj i  sličnim područjima. Time bi se ostvarile mogućnosti da se mladi ljudi zaposle, dodatno rade u poljoprivredi i doprinesu poboljšanju svog osobnog standarda i standarda nacije. Okrupnjavanje posjeda bio bi prirodni proces koji bi trebalo ostaviti tržištu. Naravno omogućiti onima koji žele živjeti samo od poljoprivrede da to mogu, ali na žalost, danas je takvih izrazito malo, jer je to proizvodnja u kojoj se radi 24 sata na dan, na suncu i kiši bez osiguranog godišnjeg odmora, a zarada je čisti gubitak.

Moguće je iskoristiti interes stranaca za život u našoj zemlji. Po istom konceptu malih imanja s mogućnošću bavljenja poljoprivrednom proizvodnjom, mogućnošću kupnje zdravih prehrambenih namirnica i kvalitetom života na čistom zraku, u miru i tišini, u lijepom prirodnom okolišu. Ima ljudi koji bi rado doselili i ovdje živjeli u tim uvijetima, a ti su obično zrelije životne dobi. Bilo bi ludo to ne prihvatiti, iz jednostavnog razloga što bi time dodatno popunili seoske prostore, povezali se sa ostalom Evropom, podigli nivo zdravstvene zaštite na selu (vjerojatno uz obilnu njihovu pomoć iz inozemstva), dobili određenu količinu deviznog novca (mirovine) kojeg bi stranci trošili za život kod nas, omogućili egzistenciju naše omladine u tercijarnoj djelatnosti (starački domovi za one kojima je potrebna tuđa pomoć i njega a pri tome bi novac za tu djelatnost dotjecao iz inozemstva što je razlika od ovog što imamo danas. Imali bi biranu populaciju, koju želimo, dodatno bi učvrstili kulturne i rodbinske veze, i što nije zanemarivo, imali bi osiguranje od tuđih vojnih napada, i tu bi nas u tom slučaju Evropa bolje branila nego sam Nato savez, jer bi i njihovi interesi bili preko tih ljudi na našoj strani.

Još jedna priča ima na koju se danas nitko ne osvrće, a to su žbunje i divlje životinje. Da bi ekološki sustav bio zaokružen, potrebno je zaštititi divlje životinje (to nije samo divljač za odstrel) nego i sva ona nejestiva a korisna živa bića koja nas okružuju, a koja u našem današnjem sustavu stradavaju masovno jer bagerima i sličnim građevinskim strojevima, svatko sebi uzima pravo da neku udubinu ili brežuljak zemlje poravna, pri tome uništavajući grmlje i staništa tih divljih životinjica, ne pitajući se što će biti s njima. Ona u našem društvu jednostavno nemaju pravo na život. Ni jedna udruga za zaštitu životinja nije se izborila za njihova prava. Ljudi, robujući svojoj viziji lijepog „ravnog“ i golog prostora bez graba, izbočina i udubina, niti ne dođu na pomisao da taj prostor ne pripada samo njima, već da ga moraju dijeliti i sa ostalim živim bićima. Usput, kako je odlaganje krupnog otpada kod nas daleko od civiliacijskog nivoa, sve grabe i šumarci puni su ne baš nevinog smeća, npr starih ulja, boja i lakova, akumulatora, odbačenog namještaja, građevinskog otpada, umjetnih materijala, stiropora, plastike, lijekova, neupotrebljenih sredstava za zaštitu  bilja, tekstila, starih frižidera i elektroničkog otpada. Sve se to uredno poravna, nasipa nekakvim otpadnim šoderom i idemo dalje. Nitko se ne pita o posljedicama takvog gospodarenja tlom i kad će one doći na naplatu. Drugo, šumarci i žbunje u kojima žive životinje koje ne pripadaju eko sustavu šume (npr zec) toliko su puni otpadnih materija da se i drvo suši, pa nije ni čudo da su i životinje bolesne i jadne. Stoga apeliram da se područja gdje ima neravne zemlje i žbunja zaštite na dobrobit staništa tih divnih stvorenja i pri tom očiste od naveženog krupnog otpada, čije bi zbrinjavanje trebalo u ovoj republici trajno riješiti na prihvatljiv način. Naime, skupljanje otpada po prirodi najskuplji je način zbrinjavanja, i to bi jednom netko trebao shvatiti.

Koncept razvoja trebao bi biti takav da dopunjava kućni budžet, da ne omogućuje malom broju pojedinaca veliko bogaćenje, a većini ljudi ne osigurava minimum egzistencije. Time ne bismo riješili ni jedan postojeći problem, ali bismo dobili nove. U prvi plan trebale bi doći vrijednosti kao zdravlje, život bez stresa, i slično, a ne profiterstvo.

Naravno, ovo će biti utopijska priča sve dok samo jedna osoba (tj. ja) vjeruje u nju. Nađe li se kritična masa ljudi koji bi prihvatili ili čak poboljšali ovaj koncept, moguće je da on zaživi, a pozitivne efekte mogao bi pokazati kroz desetak godina, a vrlo velikih prednosti u odnosu na druge koncepte u daljnjoj budućnosti, gdje će zdrava hrana, pitka voda, neuništena i nebetonirana priroda, zdrav zrak i tlo, mir i tišina, izbalansiran ekološki sustav  biti nemjerljiv kapital.u svjetskim razmjerima. Zašto da i mi jednom ne budemo bogata zemlja?


Vlasta Petrač
Ekoturistiko

• < Pred
• Slijedeće >