Leader pristup
Život na selu ima mnoge negativne konotacije, bavljenje poljoprivredom i stočarstvom posao je koji nije nimalo lagan, zahtjeva velike fizičke napore, radno vrijeme je rastezljivo po potrebi, radi se na otvorenom, na kiši, suncu, vjetru, ishod posla nikad nije siguran – jedno nevrijeme može uništiti cijelu ljetinu, a uz današnje cijene hrane taj teški posao je slabo isplativ. Mogućnosti za odlazak sa sela, za školovanje i izbor drugačijeg zanimanja, mladima su privlačnije od ostanka i rada na poljoprivredi, mnogi odlaze u gradove na školovanje i više se ne vraćaju. Ruralni prostor ima sve manje stanovništva, kako kod nas tako i vani, a raste pritisak na gradove. Da bi se zaustavio taj negativni trend, nastoji se osmisliti taj prostor tako da bude ponovno privlačan i prihvatljiv za stanovništvo koje ovdje živi, a to obuhvaća sve sadržaje, ne samo one agrarne.
Akcent kod LEADER programa je osmišljavanje potreba koje dolazi od strane samog stanovništva koje živi na ruralnom prostoru. Odavde potječu ideje kako riješiti pojedine probleme i zadovoljiti potrebe ljudi, a pojedina rješenja su i vrlo inovativna.
Odlučivati o prihvaćanju pojedinih programa mogu samo tijela sastavljena od predstavnika lokalnih i regionalnih vlasti i u jednakoj mjeri predstavnika privrednika i civilnog sektora. Takvo tijelo naziva se LAG, lokalna akcijska grupa, i ono odlučuje o raspodjeli novaca koji su mu dodijeljeni iz LEADER fonda. Princip je da se neprofitni projekti potiču sa 50% bespovratnih sredstava, a profitabilni sa 25% bespovratnih sredstava, nakon što je projekt završen. Ujedno, LAG je grupa koja pokriva veće ruralno područje (ne samo jednu općinu), na kojem živi cca25.000stanovnika, što definira ministarstvo poljoprivrede pojedine zemlje.Povezuju se općine sa zajedničkim karakteristikama i interesima.Grupa teritorijalnih jedinica sačinjava zajedničku strategiju razvoja, tj koordinira razvoj pojedinih jedinica u skladu s očekivanim razvojem cijelog povezanog područja, tj LAG-a.
Imali smo priliku upoznati uspješne primjere implementacije LEADER projekata u saveznoj državi Bavarskoj, tj upoznali smo LAG u zajednici općina sa centrom u mjestu Kempten-u i njihove uspješno provedene projekte. Poveznica svih tih projekata je novi način donošenja odluka kroz LAG-ove koji su decentralizirano mješovito tijelo sačinjeno od predstavnika vlasti, privrede i civilnog sektora, koje ima veliku autonomiju u odlučivanju što su prioriteti nekog kraja i u skladu s time, koje projekte financirati i poticati.
Znajući da je naša orijentacija razvoj turizma, odabrali su za nas regiju Algau, područje gdje je turizam vrlo intenzivan (skijaški tereni, prirodne ljepote, ugostiteljska ponuda). Imalo se što vidjeti i naučiti.
Projekti koje smo imali prilike upoznati su takvi da doprinose „dodanoj vrijednosti“ nekog mjesta, ono što je u načelu teško mjerljivo ekonomskim pokazateljima, ali doprinosi kulturi, image-u, povijesti ili ekonomskom napretku kraja ili cijele manje regije. Dakle, to nisu u pravilu projekti koji donose direktnu korist, tj gdje je glavni cilj profit, već donose novu vrijednost, podižu dojam o nekom kraju, ali sami po sebi nisu profitabilni.
Bavarci su vrlo praktično riješili otvorena pitanja na kojima se naše društvo uvijek iznova spotiče. Npr. pisanje projekata je posao koji se uči, i vrlo je mukotrpan, košta mnogo vremena i truda, a vrlo često je uzaludan, jer projekt zbog nekog nedostatka ne bude prihvaćen. Da se to ne bi događalo, LAG ima projekt managera, tj ured sa dvije zaposlene osobe koje su tu da prihvaćaju ideje za projekte, pomažu u pisanju projekata i naprave prvo ocjenjivanje ima li ideja šanse da prođe i ima li smisla pisati projekt ili ne. Oni pomažu napraviti koncept pa i preuzimaju prezentaciju koncepta LAG-u tj tijelu koje odlučuje hoće li se projekt prihvatiti ili ne. Tako, kad projekt bude na prvoj stepenici prihvaćen (konceptualno), tada se ide u detaljnu razradu svih stavki, ali sada znajući da je projekt usvojen i da trud neće biti uzaludan.
Kad su tek počeli s radom, ured je raspisao nagradni natječaj i na svoje ugodno iznenađenje, dobili su cca 150 prijedloga raznih projekata, odabrali najbolje i podijelili nagrade. Odabrani prijedlozi moraju se uklapati u strategiju razvoja regije. Ali u pravilu ured služi tome da primi bilo koga tko ima neku ideju, da skupa s njim razradi tu ideju, uputi ga na daljnje poteze te mu pomaže napisati projekt, ili u startu ideju odbaci i objasni iz kojih razloga ideja nije provediva.
Primjeri koje smo pogledali:
- Projekt otvorena bina okrug Altusried
- Viseći most preko rijeke Iller
- Mreža puteva hodočasnika svetom Jakovu (St.Iago da Campostello)
- Mreža šetnica koje povezuju srednjevjekovne utvrde
- Seoski dućan
- Muzej gorštačkih seljaka
- Biomasa
- Kempodijum
- Mala sirana
- Wilpoldsried (općina)
- Put staklara
Objašnjenje prvog projekta „otvorena bina“ koji je grandiozna građevina izvedena u drvu a predstavlja natkriven kazališni prostor čija je bina na otvorenom. Povezuje se sa tradicijom mjesta Altusried gdje se kazališni život vrlo njegovao, pa tu postoji nekoliko amaterskih kazališnih društava. Naravno da im je nedostajalo prostora za izvođenje predstava. Zajedno s udrugom stočara, našli su zajednički interes u izgradnji jedne ljetne pozornice u mjestu Altusried, gdje se ljeti izvode razne predstave (za cijeli okrug, nije vezano samo uz Altusried), a udruga stočara (koja živi od uzgoja goveda i svinja, te prodaje mlijeka velikim mljekarama), ovdje ima šansu plasirati svoje meso kroz obroke koje priređuje i prodaje ih prije i za vrijeme predstave. Na svoje su došli i vlasnici šuma kojih ovdje ima vrlo mnogo, a ima i šume. Cijeli objekt izgrađen je iz drveta koje je otkupljeno od vlasnika šuma. Nastojalo se pogodovati domaćem stanovništvu, stočarima(malim posjednicima, a to kod njih znači vlasnicima 20-25 mliječnih goveda) te vlasnicima manjih šumskih parcela. Sam objekt bio je procijenjen na 3 mil eura, ali zbog reprezentativnog drvenog nadsvođa zahtijevao je dodatna pojačanja statičke konstrukcije pa se i cijena popela na 6,5 mil eura. Naš komentar je bio da kod nas ni Dinamo nema stadion te vrijednosti. Samo mjesto Altusried nema kapacitete da iskoristi tako veliki objekt (2500 sjedećih mjesta) i ustupa ga tj iznajmljuje kazališnim kućama, te za održavanje koncerata, a tek svake 4. godine odvija se program amaterskih kazališta Altusrieda.Kažu da su prodajom ulaznica već zaradili priličnu svotu, a stočari su zadovoljni zaradom od prodaje obroka. Iako je vrlo velik, objekt se pokazuje isplativ.Uz to planiraju i osnutak kazališne akademije koja će se također koristiti tim prostorom.
Viseći most(samo za pješake) nalazi se na jednom meandru rijeke Iller gdje je nekad postojao stari put kroz taj kraj i skela. Skelar, koji je živio na svom imanju na obali rijeke, ostario je i nije u mogućnosti raditi i dalje taj posao. Tako su putnici ostali bez mogućnosti prelaza na drugu stranu rijeke i put je presječen. Zaposliti osobu koja će voziti skelu vrlo je skupo. Netko mora biti cijeli dan prisutan i čekati hoće li tko željeti prijeći. Zato se zajednica odlučila da je jeftinije sagraditi most koji doduše mogu koristiti samo oni koji idu pješke, ali osim održavanja, most je ovdje i danju i noću i nitko ga ne mora čuvati, dakle put će biti ponovno otvoren. Viseći most nije nikakav profitabilni projekt i teško je sakupiti dovoljno novaca u jednoj maloj zajednici za takvu svrhu. Ipak, gledano tradicijski, održao se jedan put koji ovdje već postoji odavno, a putovi su mjesta koja povezuju ljude i sredine. Novac za taj projekt vrlo su teško izborili, uz mnogo odricanja i vlastitog rada. Projektnu dokumentaciju sa nacrtom, proračunima i ostalo, donirao je mještanin, građevinar, zagovornik ideje o potrebi izgradnje mosta. Ta donacija uštedjela je velik dio troška. Kako je i dalje cijena mosta bila vrlo visoka, a mogućnost dobivanja sredstava ograničena, odlučili su se za doprinos u radu, pa su nekoliko vikenda cijele obitelji ovdje dobrovoljno radile na izgradnji. Danas su vrlo ponosni na to svojih ruku djelo, i vrlo rado dolaze, a po potrebi brinu i o održavanju mosta, pa on nije investicija koja je zagušila općinski proračun.
Mreža hodočasničkih puteva prema španjolskom srednjevjekovnom hodočasničkom cilju, tj grobu sv. Jakova u mjestu St.Iago da Campostello, postala je hit u na zapadu. Nekad tj u srednjem vijeku je to bio hodočasnički cilj, jednako popularan kao Rim ili Jerusalem. Danas je taj put zamišljen kao mreža šetnica kroz šume i prirodu, kao podsjećanje na nekadašnje hodočasnike. To je tzv. vjernički turizam. Vjernici na tom putu (pješice), obično trebaju podatke gdje mogu prenoćiti za jednu noć, gdje dobiti topli obrok, koliko je težak uspon, koliko je daleko do slijedeće točke, putokaze u kojem pravcu se trebaju kretati i sl. Sam projekt zahtjeva dobro poznavanje mreže putova i niz informacija i nije previše zahtjevan. Najveći trošak su zapravo putokazi, načinjeni od željezne okrugle štange na kojoj je niz metalnih strelica. One pokazuju smjer u kojem se dolazi do nekog cilja, nadmorsku visinu, udaljenost do cilja (vremensku i kilometarsku) te uvijek i neki identifikacijski broj mjesta i broj telefona koji putnik može nazvati u slučaju da se izgubi ili mu je potrebno pružiti medicinsku ili sličnu pomoć. Uz pomoć identifikacijskog broja na tabli moguće je točno locirati mjesto gdje se u tom času nalazi osoba koja traži pomoć.
Mreža šetnica koja povezuje srednjevjekovne utvrde obično je zanimljiva jednom krugu turista koje interesira povijest, ali i kultura nekog kraja. Uz profesora povijesti koji je lijepo obradio svako takvo mjesto, napisao knjigu, opisao tko je živio u tim utvrdama, kako su prelazile u ruke novih vlasnika i sl. uz svaki ostatak utvrde, na takvim mjestima nalazi se i tabla, gdje ukratko piše o tom objektu na engleskom i na njemačkom jeziku, uređen je vidikovac, postavljene klupe (održavana je i trava i putevi), gdje je moguće napravljeno je i dječje igralište te postavljen niz putokaza putem od jedne do druge utvrde, također sa podacima o telefonskom broju gdje se može zatražiti pomoć i identifikacijskom broju table da se može locirati odakle čovjek zove.
Seoski dućan je vrlo zanimljiv projekt koji su proveli stanovnici jednog manjeg naselja, nezadovoljni time da oni nemaju gdje plasirati svoje proizvode i da trebaju ići u nabavku u velike robne centre koji i nisu na dohvat njihovom mjestu. Ovaj projekt omogućio je zapošljavanje desetak osoba, uglavnom žena domaćica, koje sad rade kao prodavačice. Većina od njih radi uz skraćeno radno vrijeme do visine dohotka od 400 eura mjesečno, za koji njemačka država dozvoljava rad bez plaćanja bilo kakvih poreza. Taj propis omogućuje nezaposlenima, uglavnom ženama, obavljanje manjih poslova, popravljanje kućnog budžeta, a poduzećima koja koriste takav rad, da smanje svoje troškove poslovanja, jer ne moraju za taj rad plaćati nikakve doprinose. Ujedno se angažira što širi krug radno sposobnog stanovništva da radi i smanjuje ovisnost o socijalnoj pomoći. Najčešće su to poslovi čišćenja i održavanja ureda, stanova i sl. tzv putz kolone, ali i drugi poslovi mogu se tako organizirati i iskoristiti prednosti koje takav rad donosi. Sam dućan je osrednje velika samoposluga. Da bi se ona opremila, iznajmio prostor, nabavila roba, bila su potrebna značajna sredstva, a njihovo prikupljanje išlo je putem financijskog učešća stanovnika na dobrovoljnoj bazi. Vlasništvo dućana je zajedničko, ali podijeljeno u odnosu na iznos učešća. Roba koja se prodaje je šarolika i nije ograničena samo na domaće izvore, nego pokriva cijeli dijapazon potrebnih stvari u kućanstvu koje drži svaka samoposluga te veličine. Vlasnicima se prema udjelu u osnivačkom kapitalu, isplaćuju godišnje dividende uz 4 % kamata, ali u bonovima za robu. Svi vrlo rado kupuju u svojem vlastitom dućanu, jer time i sami na toj trgovini zarađuju, a prodavačice su vrlo zadovoljne poslom koji im je na taj način osiguran u mjestu gdje žive.
Muzej gorštačkih seljaka je projekt u kojem se ponovno vidi praktičnost bavaraca da riješe pitanje prostora muzeja, a da isti ne izoliraju od modernog života. Oni su jednostavno došli na ideju da kuću jedne stare bake, koja je još bila originalno uščuvana i nemodernizirana, pretvore u muzej u kojem će se vidjeti kako se nekad živjelo na ovim prostorima. Kako je život seljaka povezan sa uzgojem domaćih životinja, tako su oni izgradili prema naprijed stakleno zdanje modernog muzeja, koje se odostraga nastavlja na kuću sadašnjeg vlasnika imanja (bakinog sina, također bauera tj seljaka), a u pozadini kuće je primjeren kompleks zemlje na kojoj pasu krave, ovce, koze i sve ostale domaće životinje koje se ovdje mogu vidjeti u svojim nastambama, a vlasnik ih svakodnevno hrani, stelji i od njih živi, koristeći vjerojatno i dio prihoda od muzeja koji je smješten na njegovom imanju. Muzejski prostor namjenjen je prije svega djeci, s akcentom prikaza težine života u ovim prostorima i koliko je fizičkog rada bilo potrebno za golo preživljavanje u uslovima vrlo surove klime, sa samo 3 ljetna mjeseca. Kroz to vrijeme trebalo je pripremiti hranu za 9 mjeseci držanja životinja u štalama. Živjelo se od mljekarstva i sira. Tehnologiju proizvodnje sira ementalera donio im je njihov sumještanin iz Švicarske, čije ime se spominje na svakom mjestu i kojeg oni vrlo cijene. Prikazano je kako su nekad proizvodili sir, kako to čine danas, vrste goveda u svijetu i način života seljaka pred stotinjak godina. U samom prostoru tradicijske kuće, koja je osobođena za muzej, nalazi se klasični namještaj ali i tradicijska odjeća za djecu, koju ona mogu obući i igrati se skačući po cijeloj kući. U uglu je i sanduk s tradicijskim igračkama koje djeca mogu koristiti. Nije zabranjeno ni skakanje po krevetima i sijenu, a to djeci čini posebno zadovoljstvo. Tri domaćice su zaposlene da poslije takvih orgija dovedu kuću u red. Tu se organiziraju i razni tečajevi, o pripremi domaćih specijaliteta (špecli npr), do ljekovitog bilja, prerade vune u filc i sl. Prikazani su svi aspekti tradicijskog života na selu, pa su tu i kućice za sklanjanje na pašnjacima u slučaju nevremena, kuće za drvosječe, lovačke kuće i sl. U vrlo rustikalnom ambijentu štale, sa balama sijena, na drvenim klupama i stolovima, nalazi se i priručni restoran koji nudi specijalitete seoskog doručka, uglavnom sir i salama okolnih domaćinstava.
Biomassehof je projekt kojim su vlasnici šuma iskoristili mogućnost da kroz EU fondove podignu svoj standard. O tom projektu ispričao nam je voditelj, inače inženjer šumarstva i vrlo simpatična osoba. On je odmah predstavio svoj projekt komentarom austrijskih i švedskih kompanija koje na tom području gospodare preradom drva da se tu radi o “bajerskoj mafiji“.Naime, za m³ smrekovog drveta, koji otkupi pilana, dobije se 70 eura. Statističari kažu da se od iste količine smreke, kroz prodaju finalnih proizvoda, građe ili namještaja, dobije 3000 eura. Da ne bi bili samo liferanti sirovine za multinacionalne kompanije, koje im otkupljuju robu prema cijeni koju one same određuju, vlasnici šuma udružili su se, ne bi li izvukli nešto veću korist od drva koje prodaju. Prvo su osnovali vlastitu firmu prevoznika, pa sad putem te firme i dovoze drvo na pilanu i kontroliraju koja količina drveta im se obračunava pri prodaji. Zatim su otkupili mjesto gdje je bila bivša vojarna i tu načinili skladište za ogrijevno drvo. Uz pomoć dva zaposlena, ovdje se mehanički iscijepa i do 80 m³ drva dnevno. Drvo je potrebno devet mjeseci sušiti da smanji vlagu na cca 50 % kako bi bilo kvalitetno za ogrijev. To vrijeme skraćuju pomoću dva velika plastenika s ventilacijom u koje mogu naslagati cjepanice i do 4 m visine. Taklo skraćuju vrijeme sušenja na 2 tjedna. U ljetu plastenike nije ni potrebno dogrijavati, a u hladnije dane kuri se vanjska peć, čija toplina se distribuira plastenicima. Prodaju i pelete, od piljevine prešane čepiće koji danas služe kao jeftino gorivo. Ljudi po drvo za ogrijev dolaze osobnim automobilima i natovare obično toliko koliko im stane u prtljažnik. Plaća se prema kilaži. Ili se pakira u vreće za krumpir, koje imaju već gotovu cijenu. Za ogrijev se koristi drvo treće klase, tj ono što nije prošlo za građu i namještaj. Tako su povećali iskoristivost drveta, pridonijeli smanjenju nastanka CO2, jer su izbjegli korištenje nafte. Na svoje velike skladišne krovove postavili su fotoelektrične elemente, pa struju tako proizvedenu prodaju elektroprivredi i na taj način zarađuju. Naime u Njemačkoj postoji značajan poticaj za „zelenu“ energiju, pa je cijena takvog kilovata i do 20 centi veća. Zatim su dokapitalizirali jednu domaću pilanu, koja se svojim kapacitetima nije mogla mjeriti sa stranim austrijskim i švedskim pilanama. Sad ima i ta pilana gotovo jednak kapacitet kao i velike strane pilane, osim toga, ušli su u vlasničku strukturu pilane i imaju kontrolu cijene i dijele dobit sa kamatama od 4,5 %. Daleko su povećali dodanu vrijednost na sirovinu koju prodaju.
Kempodijum je interesantna ideja, koja nije vezana direktno uz ruralno područje, već je „gradska“. Objekat se nalazi u gradu Kempdenu, i to je velika hala, u kojoj se nalaze strojevi za obradu drva i za obradu metala. Nije zamišljena kao proizvodno poduzeće, nego uslužno. Ovdje mogu doći svi koji to žele, napraviti za sebe komad namještaja ili nešto drugo što im treba, uz pomoć stručnog osoblja koje će im dati praktične savjete i pokazati kako se rukuje strojevima. Boravak ovdje plaća se po satu. Tu su modeli ptičjih kućica i vrtnog namještaja od drva koje je moguće izraditi prema predlošku. Korisnici ovog prostora su nezaposleni, umirovljenici i učenici. Postoji velik interes u školama, pa se potrebno najaviti i rezervirati vrijeme za posjetu. Tu se također održavaju i razni tečajevi, koji se odnose na znanja koja pomalo danas izumiru, a to su štrikanje, kuhanje, šivanje, obrada keramike i sl. Prema izjavi voditelja, financiraju se 80 % iz vlastitih sredstava, a 20 % iz donacija. Ono što je posebno zanimljivo je prodaja i obnavljanje starih stvari.Oni preuzimaju stari namještaj i stvari iz kućanstva, i to isključivo bez naknade. Pri tom procijene da li se to što su preuzeli može popraviti ili se ne isplati. U njihovoj radionici se namještaj popravi, oboja, renovira i potom ide na prodaju u paviljon preko puta. Tu se može naći od antiknog komada namještaja po vrlo povoljnoj cijeni do raznih pojedinačnih komada, od knjiga, servisa za jelo, slika i sl. sve rabljene stvari za jeftine novce. Mnogi mladi nabavljaju svoj namještaj ovdje. Prema izjavi direktorice, od kada su oni preuzeli taj posao, smanjila se potreba odvoza krupnog otpada u mjestu, a mnoge kvalitetne stvari, koje bi završile u smeću spašene su i dalje služe svojoj svrsi.
Projekt male sirane je tipično profitabilno malo poduzeće financirano u kraju u kojem je jak turizam, za poboljšanje turističke ponude. Opet se radi o udruzi od jedanaest malih stočara tj vlasnika od 20 do 25 muznih krava. Oni su riješili udružiti se radi direktne prodaje svojih proizvoda, koja im se bolje isplati nego predaja mlijeka velikim tvornicama kojih ima mnogo u ovom kraju. Cijena mlijeka u otkupu bila je između 28 i 32 centa po litri, što je izazvalo štrajk seljaka, za kratko je cijena podignuta, no ponovno je počela padati i stvari se nisu puno promijenile na bolje. Udruga ovih nekoliko proizvođača izgradila je objekt male sirane, koja ima kapacitet 8000 l mlijeka. Ovdje oni proizvode sir na tradicionalni način ali uz pomoć moderne tehnologije. Proizvode 2 vrste sira, veliki kotač ementalera koji teži 80 kg, zahtjeva 1000 l mlijeka i do zrelosti tri mjeseca stajanja, ili mali kotač sira bergkaese, ili bi mi preveli „sira z bregov“, koji zahtjeva manje mlijeka, ali zato 9 mjeseci treba stajati do pune zrelosti. Sirevi su izvanredne kvalitete, prema izjavi glavnog tehnologa potpuno ekološki, bez bilo kakvih dodataka, spravljeni od mlijeka krava hranjenih isključivo travom odnosno sijenom. Cijena im nije mala, za kg ementalera oko 10 eura, a za kg bergkaese-a 14 eura po kili. Odmah do tehnološkog pogona, nalazi se mala prodavaonica, gdje se sir može kupiti, zajedno s još jednim nizom mliječnih proizvoda (od svježeg mlijeka, jogurta i sl.) jer kaže da imaju dnevni višak od 200 l mlijeka. U zgradi je i mali muzej stvari koje su se koristile u tradicionalnoj proizvodnji sira, prostorija za gledanje filma o proizvodnji, a kojem se pribjeglo da se ne bi moralo voditi posjetitelje da vide siranu, jer im takvi posjeti mnoštva ljudi ugrožavaju higijenu proizvodnje, na koju se u preradi mlijeka vrlo mora paziti. Ali kruna svega je restoran, napravljen vrlo rustikalno od drveta, sa dugačkim stolovima i klupama od masivnog drva, gdje se poslužuju jela u kojima je sir nezaobilazan. Hrana je vrlo ukusna i restoran je svakodnevno dupkom pun. Glavni tehnolog, očito i voditelj cijelog projekta, ovdje je u svojstvu šefa, animatora i vodi brigu o svakom gostu. Prema njegovoj izjavi, 80 % proizvedenog sira prodaju kroz prodavaonicu, 15 % prema narudžbama diljem Njemačke i svijeta (dostava DHL-om), a tek 5 % proizvodnje iskoriste u restoranu. Za pretpostaviti je što mu donosi najveću dobit. Uz to je cijena mlijeka koji on isplaćuje članovima svoje udruge i do 10 centi viša od one koju dobivaju seljaci koji isporučuju mlijeko tvornicama
Općina Wildpoldsried izazvala je pažnju naših općinskih načelnika i to zasluženo. To mjesto je uzor na nivou EU gospodarenja u malom mjestu i korištenja obnovljivih izvora energije. Mjesto ima 2500 stanovnika i predstavio ga je sam gradonačelnik koji nas je srdačno dočekao i umjesto govorancije u dvorani općine, koja je bila predviđena protokolom, odmah nas odveo u obilazak da nam na licu mjesta pokaže što ima. Počeli smo s podrumom općinske zgrade, gdje je smješteno centralno grijanje za općinu i okolne zgrade i dio naselja. Tu se nalazi velika peć na pelete i kotao od 6000 l vode koja se grije na 60º ljeti, 90º zimi i odavde se topla voda odvodi za potrebe grijanja i tuširanja u općinsku, ali i okolne zgrade banke, vrtića, staračkog doma, škole i jednog bližeg naselja od 25 domaćinstava. Smisao ovog grijanja je korištenje biomase (obnovljiva energija), smanjenje emisije CO2, ali ono što najviše veseli mještane, to je smanjenje cijene grijanja na polovicu one koju bi platili da se griju na naftu. Godišnje potroši 300 tona peleta, što ukupno dođe cca 37500eura a grije sve okolne zgrade. U planu je izgradnja jednog malog pogona na bioplin koji bi dostavljao jedan seljak (otpadna biomasa i gnojivo s farme), koji bi zadovoljavao potrebe za energijom ljeti. Za zimu bi radili oba pogona, a u rezervi je i jedna peć na naftu za dogrijavanje u vrijeme vrlo hladnih dana i vršne potrošnje.Daljnje proširenje mreže financira se iz cijene priključka koja iznosi 8000 eura i vrlo je prihvatljiva, s obzirom da je cijena grijanja poslije toga prepolovljena. Uz put općina ima u planu sagraditi i veliku salu za proslave i svadbe, te 25 postelja za iznajmljivanje.
Od drveta, osim temelja i nosivih stupova, sagrađena je velika sportska dvorana sa igralištem za odbojku ili slične sportove, sa fitness centrom i dvoranom za žensku gimnastiku, opremljeno svim potrebnim spravama, grijano opet iz općinske centrale i predano na upotrebu sportskim društvima. Kanalizacija je već odavno riješena pročišćivačem na biološkoj bazi, sa dva okrugla tornja i bazenom za odmuljivanje. Miris se osjeti u radiusu od 50-100 m, ali odavde izlazi 80-85 %, pročišćena voda, koja se dalje odvodi kroz dvije močvarne pruge i dva sabirna jezera, kroz polje do lokalnog potoka. Tu se pročišćava do kraja, što se vidi po vodenoj vegetaciji koja raste po jezercima. Sve je puno šaša i korova, a pomalo gnijezde i razne ptice. Čistoća vode koja izlazi na kraju procesa viša je od kvalitete vode potoka u koji se ulijeva.
Na obronku brežuljka pasu krave i posađene su razne sorte mladih jabuka pod stručnim okom poljoprivredne službe koja istražuje karakteristike voćaka primjerene njihovoj oštroj klimi.
Tu je i reciklažno dvorište, uredno i sređeno kao apoteka. Na horizontu, na grebenu povećeg brijega u predalpskom području, nalaze se vjetroelektrane (5 kom)u vlasništvu općine, te ona prodaje struju elektrodistribucijskom poduzeću i odatle ostvaruje znatan izvor (oko 30.000 Eura) svojih općinskih prihoda. Svi veliki krovovi prekriveni su fotoelektričnim pločama, pa se i tu dobiva energija. Poslovično čisti i marljivi Nijemci, sve površine u vlasništvu općine imaju uredno pokošene kao kućno dvorište. Pitanja naših načelnika išla su u smislu tko to sve održava, ima li općina komunalno poduzeće. Naime u općini je zaposleno 5-6 ljudi, skupa s načelnikom, te jedna čistačica i jedna domarka koja se brine za popravke. Načelnik je lakonski odgovorio da sve održavaju male zanatske radionice u naselju, nikakvih komunalnih poduzeća tu nema(pa ni troškova s te strane). Bilo je pitanja o raspisivanju natječaja, što ako ima više zanatskih poduzeća, što s predračunima. Čovjek očito ne razumije naše probleme, jer je jednostavno odgovorio, da vodovod održava jedna zanatska radionica u drugom koljenu, kad bi bile dvije firme, on bi dao jednoj jedan posao, drugoj drugi, a predračuni nisu poznati pojam, jer postoji povjerenje i nikad općina nije bila zakinuta ili posao obračunat nekoliko puta više od stvarne vrijednosti.
Vrlo je ugodno vidjeti vjeverice koje žive na nekoliko drveta malog parka u središtu mjesta, koje bezbrižno silaze na travu i ne osvrću se uopće na kamion koji prolazi pored njih na udaljenosti od dva metra, niti na ljude u svojoj blizini. Možda više po tome nego po svemu ostalom dobija se dojam ekološki osvještenog naselja u kojem ljudi i priroda ne smetaju jedni drugima i zajednički suživot ne da je moguć nego se i živi.
Put staklara malo nas je izgledom podsjetio na naše krajeve. Tu i tamo zapuštena kuća i dvorište, nepokošena površina. Put vodi uz potok, lijevo i desno brijeg, šuma. Tri stoljeća unazad ovdje su stigli staklari, naselili se, izgradili peći i proizvodili staklo. Šume je bilo u izobilju, a i kvarcnog kamenja koje je trebalo taliti. Težak život na 60ºC, u dimu i vrućini, gdje se stalna žeđ gasila pivom a rijetki koji su doživjeli prirodnu starost, ali vrlo cijenjen zanat, dobro plaćen i oslobođen poreza. Staklarske obitelji živjele su u selima koja su bila načičkana duž doline. Zbog velike potrebe za drvetom, šuma se nemilice krčila i pred stotinjak godina zanat se počeo gasiti. Ljudi su prešli na uzgoj stoke, ali ih to nije zadovoljavalo. Sve više mladih odavde je odlazilo u gradove i nije se vraćalo. I danas traje taj trend, cijela sela su napuštena, osim nekolicine starih ljudi koji ne žele ostaviti dom. Kako vratiti stanovnike u te krajeve? Kroz turizam, prisjećanje na stari zanat i demonstraciju djeci i znatiželjnima. Gospođa koja vodi projekt, ponosno nam je ispričala kako u njenom selu sada ima tridesetak stanovnika, od čega je desetak djece, dok prije nekoliko godina nije bilo gotovo nikog. Pogledali smo muzej, zatim originalnu veliku kuću u kojoj je nekad stajala peć za taljenje stakla. Ovdje su postavili i pozornicu i tu nam je mladi staklar demonstrirao kako se to danas radi. Što se tiče suvenira, ovdje smo sigurno ostavili najviše novaca. Ipak, u zraku je ostala dilema, može li se stanovništvo vratiti samo na osnovu bavljenja turizmom i to uz jednu „muzejsku“ temu? Turizam je tercijarna djelatnost, uslužna, nedostaje bazna kao i u našim koncepcijama u Hrvatskoj.
Vrlo su me se dojmili prekrasni krajolici kao iz bajke. Svugdje pašnjaci na kojima pasu goveda smeđkasto siva, štale, uglavnom drveni objekti daleko od kuća, razbacane po tim pašnjacima. Čini se da nikog nema u blizini, a i nema, tko čuva ta goveda. Onda odnekud, visoki dimnjak i tu je tvornica mlijeka. Nekoliko nužnih zgrada okolo. Naselja mala ali elitna, vile i bungalovi skriveni u zelenilu, pomno planirane ulice, izgrađena infrastruktura, obavezno sve na dohvat ruke. Ponegdje kompleksi velikih dućana razbacani uz puteve. Sve počešljano i umiveno. Sve pokošeno i čisto, sve održavano. Nigdje neožbukane kuće, oronule fasade, hrpe divljeg otpada, psovke. Hoćemo li mi ikad dostići ovu nama oglednu kulturu?
Nisu se odrekli svoje tradicije. Uščuvanih tradicionalnih kuća ima još vrlo mnogo, naročito u gorskom dijelu. Goveda uzgajana na ovom području stotinama godina, prilagođena na oštru klimu i boravak na kiši, zadržali su usprkos činjenici da ne daju tolike količine mlijeka kao npr Holštajn pasmina. Trude se da se otmu zagrljaju multinacionalnih kompanija, koje stvarajući svoj profit, guše sve pod sobom. Vraćaju se korištenju drveta kao energetskog izvora, i osnovne građe za stambene objekte, da bi iskoristili potencijale koje sami imaju. Vrlo su ekološki osvješteni i potiču proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, grade se vjetroelektrane i postavljaju fotoelektrične ćelije po krovovima, ali se i proizvedena struja otkupljuje u sustav distribucije.
Njemačka je uz neke skandinavske zemlje bila primjer države visokih socijalnih prava, nije se dozvolilo da propadne srednji sloj, koji nosi kulturu i standard društva te čini neku zajednicu atraktivnu za život u njoj. Financijska svjetska kriza zabrinula je vrlo i naše domaćine. Nazire se da je ovaj društveni sustav potrošeni model i da je potrebno što prije osmisliti dobre modele kako izbalansirati društvena prava i obaveze, uključiti što širi broj ljudi u odlučivanje kako bi mogli zastupati svoje i šire društvene interese i omogućiti da taj sustav zaživi što prije. Naime, društvene tenzije su sve veće, jaz između siromašnih i bogatih se produbljuje a kriza izoštrava polarizaciju. Svijet se opasno ljulja i ne riješi li se problem, neminovno se ide prema razdoblju još većih svjetskih sukoba i rata, a to nikom nije u interesu. Možda je LEADER pristup značajni doprinos novom prilaženju društvenim problemima, širenjem kruga ljudi uključenih u direktno odlučivanje.
Željeli bismo se još jednom zahvaliti našim domaćinima, svima koji su nas primili i ugostili. Njihova pažnja, ljubaznost, briga za sve naše potrebe bila je razlog da smo se osjećali u njihovom društvu počašćeni i primjer je njihove želje da s nama imaju dobre susjedske odnose, a nadam se da ćemo im moći istom mjerom ubuduće i uzvratiti.